Nakon 27 godina hrvatske samostalnosti treba biti pošten i reći da ova država nije uspjela. Jednostavno, nastavila je praksu svih prethodnih administrativnih tvorevina koje su na ovom prostoru nastajale kao isključiva reakcija, a potom i negacija one prethodne. Posljedica toga je uvijek i iznova bilo svođenje računa prema modelu pravde kako ga je zamišljala garnitura koja je čekala da se preko leđa povijesti popne na vlast i vrati milo za drago prethodnicima i njihovom također ultrasubjektivnom poimanju pravde.
Država je ovdje bila uvijek svojevrsna varijanta krvne osvete. Hrvatska država je zato u svojoj biti duboko reakcionarna, ona ne samo da nije uspjela jednom zauvijek zaustaviti taj lanac osvetničkog pohoda i mržnje, ona ga je ugradila u samu svoju državotvornu filozofiju. Nikad nisam vjerovao da je Jugoslavija okvir u kojem se politički, socijalno i humanistički mogu ostvariti univerzalne ideje slobode, bratstva i jednakosti jer je i ta država bila buktinja od šest baklji zapaljenih na požaru reakcije. Sanjao sam, ispada naivno, da samostalna Hrvatska može biti ta koja neće ponijeti epitet naše u smislu uskog ekskluziviteta nepravednog i zacrnjenog oligarhijsko-ideološkom falangom i da će ona epitet naše ponijeti u ime nacije građanstva, a ne nacije kohorte.
Dogodilo se suprotno. Hrvatska je tako danas možda za neke doslovno i s pravom naša, ali upotreba države u njihove svrhe čini je poprilično shizofrenom sredinom iz koje je odlazak samo posljedica one kineske da, kad budale vladaju, pametni sade ruže. Vjerojatno u inozemstvu. Laž i licemjerje logična su posljedica nerazmjera domoljublja teorije i domoljublja prakse, točnije u korištenju domovini i iskorištavanja domovine. Na svakom koraku, svakoj stepenici sve je manje logike i sve više paradoksa koji postaje logičan. U vrtlogu kontradikcija i zamjena teza, kada domoljublje koje se ne može naplatiti postaje nacionalnim izdajstvom, pokreću se akcije pune neoriginalnog besmisla, traži se, recimo, zaustavljanje govora mržnje samo da se sama mržnja ne bi ni dirnula. Jer kako zaustaviti govor mržnje, tek vanjski izraz društvenog fundamenta, izidanog na politici mržnje, religiji mržnje, kulturi mržnje. Kako ne govoriti mržnju kad i manifestaciju domoljublja priznajemo jedino kroz otvoreno iskazivanje mržnje prema drugima, prema drugačijima. Zar je pitanje razine hrvatskog domoljublja moguće izraziti isključivo ekvivalentom mržnje prema Srbima?
Ako je mržnja na taj način, a posve neupitno jest, postala notornom vrijednosnom ljestvicom, ako povike “ubij Srbina”, Cigana ili bilo koga drugog treba sprečavati represijom, ako su nam takve poruke postale dijelom nacionalnog proslavljanja pobjeda, onda je inicijativa sprečavanja govora mržnje blesava koliko je već bila blesava i izjava ministrice Murganić o nasilju i mržnji u obitelji. Jednostavno rečeno: dok nitko za to ne zna, dok je to unutar četiri zida, neka mržnja postoji, neka tinja, ali da se nitko ne može buniti, da nam ne mogu zamjerati. I vidite, nema ničeg skandaloznog u Murganićkinoj izjavi. To je samo iskrena reakcija osobe s pomanjkanjem intelektualnog refleksa i tradicionalnog poimanja veze odnosa obitelji, mržnje i nasilja. Kada će jednom kada je potjeraju s ove dužnosti svojim potomcima, na nekom proštenju u karlovačkoj okolici, odmarajući se u znoju ljetne vrućine nakon naporne procesije, uz čašu gvirca koju oblijeću muhe, kada bude, dakle, u tako domoljubno pastoralnoj atmosferi prebirala po sjećanju i sjetno pričala o tome kako je bila ministrica, potomci možda i neće biti uvjereni da je to istina.
No, ne zato što bi mislili da bi im ona bila spremna lagati, nego zato što Murganićeva uživa velik privilegij većine ministara u ovoj zemlji; mjesec dana nakon smjene više te se nitko ne sjeća. Zato nije problem ni pristanak premijera Plenkovića da je imenuje na tako osjetljivo mjesto, u resor koji zbog društvene prenapregnutosti treba na čelu krajnje senzibilnu osobu, kojoj šamar u prolazu ženi i mržnja utkana u odgoj najmlađih nije lakonski uzdah „tako vam je to u obitelji“. Plenković se takvog tereta, od kojeg se i te kako razlikuju oni kvalitetni ljudi u toj vladi, vrlo lako može riješiti, što će vjerojatno i učiniti. Problem je u onome tko mu ju je predložio za to mjesto, čija i politička i osobna zlonamjernost prema Plenkoviću očito ne može biti više skrivena. No, ima tu još jedna zanimljivost. Moj Karlovac nikako da lansira donekle sretan izbor u neku od ministarskih fotelja. Bivši ministar gospodarstva pa obrane, danas pokojni Vukelić, ostat će zapamćen po mostu koji nikamo ne vodi.
Sadašnja ministrica obitelji i njezino imenovanje kao prve ženske karlovačke nominacije u Vladu može se svesti na poznatu fazu: prvo pa muško. Ali tu nije kraj. Nevidljivost i beznačajnost na Murganićkinoj osobnoj razini donijet će zaborav neuspjehu kadroviranja, ali i dalje će se taložiti mulj zla i mržnje. Dok god naši postupci, naše javno djelovanje bude motivirano revanšom, dotle sprečavati govor mržnje znači na pištolj šarafiti prigušivač; sam pucanj i ubojitost nisu toliko sporni, već samo treba paziti da se to ne čuje. I tu se vraćamo Hrvatskoj. Prema legendi, petero braće i dvije sestre došli su ovdje iz naše pradomovine koju su, kako nas se učilo, činile Bijela i Crvena Hrvatska. U povijesnom međuvremenu, u kojem smo se opet skutrili u plemena i našli usred seobe naroda, i na ponuđenom spektru kromatskih i akromatskih boja, činilo smo i još uvijek činimo sve da suvremena Hrvatska bude Crna Hrvatska.
Hrvatska država je slobodnija i demokratskija od većine drugih država. Da nije, ovakav članak bi završio "u bunkeru".