Ni umiranje nije kako treba u Hrvatskoj: 'Vrlo je malo drugih europskih nacija na tako niskoj razini'

Palijativna skrb kompleksna je skrb o teško bolesnim, potencijalno neizlječivim osobama, koja ujedno vodi brigu i o očuvanju zdravlja obitelji koja skrbi o tako bolesnom članu. U povodu prvog Nacionalnog dana palijativne skrbi, Hrvatsko društvo za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora u suradnji s Domom zdravlja Zagreb – zapad i Medicinskim fakultetom sveučilišta u Zagrebu te udrugom volontera La Verna ugostili su dr. Christine Drummond, specijalisticu palijativne medicine iz australskog Central Adelaide care Service, koja je s vladom radila na razvoju sustava palijativne skrbi. Dr. Drummond je za Večernji list opisala svoje 25-godišnje iskustvo bavljenja palijativom u Južnoj Australiji, gdje je ta skrb među najrazvijenijima u svijetu, a osvrnula se i na prilično manjkav sustav palijative u Hrvatskoj.

Kako funkcionira palijativna skrb u Australiji?

Trebalo nam je mnogo godina strateškog rada na razvoju palijativne skrbi u Australiji i sada smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj je palijativna skrb potpuno integrirana u zdravstveni sustav, prema WHO-u. To znači da ćete, ako ste osoba s uznapredovalom, neizlječivom bolešću, dobiti skrb bez obzira na to gdje se nalazite. Naše su usluge često regionalne, što znači da možemo pružiti skrb ljudima u našoj regiji kod kuće, u domovima za starije osobe, u bolnici za koje se brinu druge specijalnosti, u jedinici za palijativnu skrb (hospicij) i u klinikama. Radimo u visoko kvalificiranim multidisciplinarnim timovima, pružajući podršku 24/7.

Kako je organiziran jedan od najuspješnijih palijativnih sustava u svijetu?

Nismo savršeni, ali smo postali uspješni zahvaljujući sustavima koji nas podržavaju. Liječnici specijalisti bili su važno polazište i sada uz njih imamo medicinske sestre, socijalne radnike, radne terapeute, farmaceute i fizioterapeute, kao i druge članove našeg tima. Naše nas vlade, bez obzira na njihova politička uvjerenja, podržavaju i imamo snažne, neovisne profesionalne skupine i udrugu koja se zove Palliative Care Australia, koja savjetuje vladu o strategiji i standardima.

POVEZANI ČLANCI:

Zauzvrat, moramo pokazati rezultate našeg rada. Predani smo i trudimo se podržati naše pacijente i kolege koliko god možemo. Nastavljamo trošiti energiju i vrijeme na educiranje drugih u zdravstvu, uključujući studente sveučilišta, kako bi i oni stekli vještine i samopouzdanje u skrbi za pacijente jer svjesni smo da naše službe palijativne skrbi ne mogu vidjeti svakog umirućeg pacijenta. Također smo razvili prateće zakone, profesionalne kodekse i procese, kao što su planovi skrbi i smjernice za lijekove u tu svrhu. Veliki je naglasak na sigurnosti, posebice kod lijekova.

Znači, surađuje se na svim razinama zdravstva?

Druge specijalnosti također moraju pokazati da prepoznaju kada su pacijenti na kraju života i da se dobro brinu za te pacijente. To uključuje usluge medicinske onkologije, koje moraju dokazati da ne daju kemoterapiju u posljednjim tjednima života. Ovakav stav sprječava nanošenje štete pacijentima i dopušta da se vrijedni resursi poput novca i stručnjaka koriste tamo gdje mogu učiniti dobro. U Australiji je 'umiranje svačiji posao' i nijedan zdravstveni radnik ne može zanemariti svoje odgovornosti.

Mnogi mladi liječnici koji se obučavaju u drugim specijalnostima provode šest mjeseci u službi palijativne skrbi, a postoje i programi koji financiraju bilo kojeg zdravstvenog djelatnika, često seoske medicinske sestre, medicinske sestre za starije osobe i liječnike opće prakse, da provode vrijeme u službi palijativne skrbi radi učenja. Veliki je naglasak na suradnji s našim domorodačkim stanovništvom i našom multikulturnom, multirasnom i multivjerskom australskom zajednicom, pomažući im da shvate koliko su naše usluge vrijedne, izgrađujući povjerenje i uklanjajući strah. Svakog svibnja imamo Tjedan palijativne skrbi i ima mnogo aktivnosti koje uključuju javnost. Mnogi ljudi u Australiji doživjeli su sukob ili progon i na kraju života mogla bi im biti potrebna posebna njega.

Često držite tematske radionice u Hrvatskoj?

Volim Hrvatsku jer je to zemlja mog oca i ovdje imam obitelj. Profesionalno je posjećujem od 2007., mnogo puta na poziv drage prof. Anice Jusić, koja je umrla 2021. u 95. godini života. Bila je to hrabra žena, koja je svoju karijeru započela kao neurolog, ali je prepoznala nedostatak skrbi o osobama s uznapredovalom bolesti, radi čega su ljudi umirali uz velike patnje. Više od 30 godina nastojala je educirati sve zdravstvene djelatnike i unaprijediti skrb o oboljelima na kraju života, jako je poštujem i posvećujem joj svoj rad.

FOTOGALERIJA Velik broj Hrvata ima problema sa snom: Najgore prolaze oni koji žive u Lici, najbolje Slavonci

Kako vidite hrvatski zdravstveni sustav u dijelu koji se tiče palijativne skrbi?

Nažalost, vidim male promjene u ishodima za ljude kojima je potrebna palijativna skrb u Hrvatskoj. Nema mjerenja ishoda financiranja koje je vlada osigurala u dobroj vjeri. To je u skladu s Globalnim atlasom palijativne skrbi SZO-a objavljenim 2020., koji kategorizira palijativnu skrb u Hrvatskoj kao kategoriju koja se pogoršala i pala na vrlo nizak standard 'izoliranog pružanja palijativne skrbi'. Vrlo je malo drugih europskih nacija na tako niskoj razini. Indija se bolje razvija u tom smislu, redovito sam posjećivala Indiju više od deset godina i to mogu potvrditi.

Tužna sam i zabrinuta što obrazovano društvo postiže tako mali napredak i osjećam da o tome moram progovoriti. Što god sada radite, ne funkcionira i mora se uložiti velik napor da se razviju sustavi koji omogućuju bolju skrb o ljudima na kraju njihovih života. Loša skrb ima dramatičan učinak na društvo.

Gdje god se ovdje susrećem s timovima za palijativnu skrb, vidim vrlo umorne, predane liječnike i medicinske sestre koji su preopterećeni poslom i u opasnosti od sagorijevanja. Malo ih je i rade mnogo, često i nakon što su trebali otići u mirovinu. Obeshrabreni su jer nema komunikacije među zdravstvenim ustanovama i izostaje profesionalna odgovornost drugih specijalnosti po pitanju razgovora s pacijentima i njihovim obiteljima, planova praćenja liječenja te ishoda liječenja i istraživanja, koja su nanijela štetu i uzalud potrošila resurse. Vidimo profesionalno nepoštenje i rastrošnost u zdravstvu, a moji kolege ne vide način da se to promijeni. Također vidim da nema mjera ishoda, što znači da sustav može prihvatiti nekvalitetnu zdravstvenu skrb na kraju života. To nije ono što hrvatsko društvo zastupa.

POVEZANI ČLANCI:

Vidim učinke manjka medicinskih sestara i liječnika opće prakse. Postoje znatna očekivanja od liječnika opće prakse, a to nije moguće ni održivo. Bolnice ne mogu samo izbacivati pacijente na kraju života njihovim liječnicima opće prakse, bez planova otpusta. Također, liječnici opće prakse ne mogu samo tako slati ljude iz domova za starije, koji su na kraju života, na odjele hitne pomoći jer ne postoji plan za njihovu skrb.

Kako to promijeniti?

Planiranjem se preveniraju štetni događaji i štede resursi, koji se zatim mogu učinkovitije koristiti. Nužne promjene zahtijevat će veliku reformu, uključujući financiranje. Trebale bi se oslanjati na političku volju i stručnost u upravljanju sustavima, a ne samo na grupe pojedinaca koji očekuju da se njihovo mišljenje sluša iako nemaju stručnost ili vještine potrebne za promjena. Naglasak treba biti na mjerenju ishoda. Čestitam Vladi na proglašenju prvog Nacionalnog dana hospicija i palijativne skrbi, to je prilika za slavljenje i promicanje palijativne skrbi, ali, nažalost, malo se napravilo. Nadam se da je sljedeće godine moguće to poboljšati, ne pritiskom na one koji su već prezaposleni, već omogućavanjem brze reforme i jasnim linijama financirane odgovornosti. Postoji moralna, ekonomska i društvena dužnost poboljšanja. Kao prijatelj palijativne skrbi u Hrvatskoj, nudim svoju podršku i podršku Palijativne skrbi Južne Australije.

FOTOGALERIJA Ovo je 10 znakova da patite od ADHD-a, a da toga uopće niste svjesni