U Hrvatskoj pogodovanje i favoriziranje ubijaju svaku ideju inovativnosti

Prije nekoliko tjedana Večernji list ekskluzivno je objavio da u Hrvatskoj i Austriji počinje kliničko testiranje novoga biološkog lijeka za bolove u lumbalnom dijelu kralježnice, za koje je Europska komisija odobrila nepovratno čak sedam milijuna eura. Lijek je razvijen na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom akademika Slobodana Vukičevića. Nakon objave otkrića i početka kliničkog testiranja, s akademikom Vukičevićem razgovarali smo i o stanju i problemima vrhunskih znanstvenih istraživanja u Hrvatskoj.

Vaš OSTEOproSPINE jedan je od samo dva europska znanstvena inovativna projekta koja je Hrvatska dobila, ali ipak je u nekim našim medijima naišao na omalovažavanje?

To je kod nas klasična priča, nije izuzetak. Nismo htjeli svoj rezultat objaviti u srpnju kad smo ga dobili jer je u to vrijeme bila poplava neistina o nekim tobožnjim velikim otkrićima, posebno u medicini, nego smo pričekali do listopada. Problem je što hrvatski mediji nemaju stručnjake za pojedina područja koji bi “filtrirali“ znanstvene informacije, kao što to imaju mediji vani. Na CNN-u, primjerice, nikada nećete čuti neku znanstvenu glupost. A kad se to kod nas događa, pitanje je reagirati li na to ili ne, ali kad vidite istup u kojem prepoznajete apsolutno nepoznavanje materije ili namjernu podvalu, morate reagirati.

Je li slučajno da su samo dan nakon objave vašeg izvanrednog uspjeha mediji bili zasuti nekim drugim vrlo dvojbenim otkrićima?

To je tipičan fenomen koji se stalno javlja u hrvatskim medijima, da nakon objave nečega značajnog dolazi neka druga skupina ljudi koja isto traži i dobije veliki medijski prostor, a stvari koje se nude u najmanju su ruku vrlo diskutabilne. Stručnjaci koji znaju o čemu je tu riječ često ne žele na to reagirati pa onda nastradaju korisnici, pacijenti. Takav je slučaj s regeneracijom hrskavice u zglobovima uz pomoć matičnih stanica. U svijetu je obavljeno puno kliničkih studija sa stanicama iz masnoga tkiva, koštane moždine, nosne hrskavice i slično, no nema dokaza da je stanice koje su u stanju preuzeti mehaničko opterećenje u koljenu moguće stvoriti iz neke druge vrste stanica.

>> Dr. Slobodan Vukičević i njegov tim znanstvenika

Kako biste općenito ocijenili sadašnje stanje vrhunske znanosti u Hrvatskoj?

Unutar 34 fakulteta koje Sveučilište u Zagrebu ima Medicina je vrlo jaka u znanstvenoj produkciji, i s FER-om i Strojarstvom najjača je u prikupljanju financijskih grantova iz EU. Sveučilište u Zagrebu daje oko 50 posto hrvatske znanstvene produkcije koja ima međunarodni utjecaj, 20 posto je s Instituta Ruđer Bošković. U Hrvatskoj je problem što nema recenzija. Ljudi koji su dobili projekte u EK prošli su rigorozne recenzije ekspertnih skupina u kojima nema nikakvog sukoba interesa. Članovi znanstvenih panela ondje ne mogu komunicirati s podnositeljima projekata, nema nikakvog navijanja po nacionalnoj ili nekoj drugoj liniji, to ne postoji. A u Hrvatskoj postoji samo to, favoriziranje pojedinih ljudi, pojedinih projekata, pojedinog sveučilišta. Hrvatska se toga ne može riješiti.

Tko favorizira projekte, znanstvenike ili čak cijela sveučilišta?

Favorizira ih birokracija koja radi u ministarstvima, formiraju se “simpatije” koje onda prevladavaju u dodjeli sredstava, i dok se ne usvoje rigorozni kriteriji, dok se ne uvede automatizam u recenzije, Hrvatska se neće pomaknuti u podizanju svojega kapaciteta ni milimetar. Uglavnom su svi natječaji favorizirani, osim za centre izvrsnosti. Oni su proglašeni 2014. uz velike, velike muke, vodile su se nevjerojatne borbe da uopće opstanu jer su oni prošli domaću i međunarodnu recenziju.

Onda je bilo puno pokušaja da se sve to poništi. Kako bi se u Ministarstvu znanosti promijenila vlast, tako su se javljali udari na centre izvrsnosti. Naravno, pokušali su ih ugroziti oni koji ne spadaju u tu kategoriju znanosti, koji su ljubomorni, ne mogu podnijeti da je netko drugi dobio velika sredstva, a ne oni, koji imaju svoje sponzore u ministarstvima, pa se stvara jedna grupa ljudi koji to sve žele poništiti, pa nove ministre nagovaraju da to ponište.

Ako ćemo biti pošteni, onda moramo reći da su ti centri došli do kraja zahvaljujući aktivnosti trojice ministara, Predraga Šustara, Tomislava Tolušića i Pave Barišića, uz veliku pomoć dvojice državnih tajnika, Matka Glunčića i Hrvoja Šlezaka, kao i tadašnjeg pomoćnika ministra, a danas saborskog zastupnika Tomislava Sokola, te djelatnika ministarstva Ivana Lakoša.

No financiranje centara izvrsnosti jako je kasnilo. Zašto?

Kasnilo je jer Hrvatska nije bila u stanju završiti i usvojiti potrebnu dokumentaciju i povući predviđeni novac. Neki bivši tajnici u Ministarstvu znanosti taj su proces sasvim blokirali, premda su Sabor i Vlada donijeli sve odluke. To je jedan od temeljnih problema u hrvatskoj znanosti, da se ljudi na funkcijama usude opstruirati Sabor i Vladu i da za to ne snose nikakve posljedice. I tako je stalno. Uspješni hrvatski znanstvenici postaju tako ovisni isključivo o direktnim kandidaturama za europska sredstva, na natječajima na kojima prolazi samo tri do pet posto aplikacija, što je strašno malo ako se morate nadmetati s Oxfordom, Cambridgeom, Berlinom, Heidelbergom, Parizom, Leidenom... A oni su unutar 50 vodećih sveučilišta u svijetu, a mi smo unutar 500. Prema tome, kad netko iz Hrvatske dobije šest milijuna eura za znanstveni inovativni koordinacijski projekt, kao što smo mi dobili dva puta, onda znate kroz što smo morali proći. Hrvatska ima 35 zlatnih olimpijskih odličja, ali samo dva europska znanstvena inovativna projekta, a onda pročitate u novinama da netko i to osporava.

Čini se da je posebno na udaru Sveučilište u Zagrebu?

Aleksa Bjeliš, prethodni rektor Sveučilišta u Zagrebu, kojemu je prorektorica bila današnja ministrica Blaženka Divjak, žalio se na neke postupke dodjeljivanja sredstava Ministarstva znanosti drugim sveučilištima, uključujući i riječko. Rektor Bjeliš tražio je da se preispita zašto Ministarstvo znanosti blokira natječaje koji dolaze sa zagrebačkog sveučilišta, a favorizira druga sveučilišta. Onda je Ministarstvo financija to najprije odbilo, a potom je njegov Odjel za prijevare ipak otvorio istragu. Istraga je trajala više od šest mjeseci, nakon čega je inspektorica gospođa Pađen napisala opširno izvješće. Obišla je zagrebačko sveučilište, sastavnice sveučilišta koje su se žalile, išla je u Ministarstvo znanosti, prekontrolirala je mailove i pronašla je cijelu knjigu nepravilnosti u Ministarstvu znanosti u odnosu na zagrebačko sveučilište. Ali Ministarstvo financija to je izvješće proglasilo poslovnom tajnom.

Kako se za njega ipak doznalo?

Aleksa Bjeliš tužio je Ministarstvo financija koje je postupak izgubilo i moralo je dati uvid u nalaz. Rektor je tada zatražio kopiju, ali su mu rekli da kopiju ne može dobiti nego može samo prolistati nalaz u Ministarstvu. Onda je Bjeliš ponovo tužio po Zakonu o pravu na informiranje pa je Ministarstvo financija na kraju ipak moralo sveučilištu dati kopiju nalaza financijskog nadzora nad Ministarstvom znanosti. Očitovanje tadašnjeg ministra Jovanovića i njegova pomoćnika Zelenike na otkrivene zloporabe položaja pri dodjeli sredstava EU Ministarstvo financija je odbacilo.

I to više nije mogla biti poslovna tajna. Tek je sada, nakon toliko godina rektor Boras dobio materijal i predao ga Nacionalnom vijeću za znanost, da nakon šest-sedam godina vidi što se u mandatu Jovanović-Zelenika u dodjeli sredstava radilo protiv zagrebačkog sveučilišta, i kakav je bio tretman velikih projekata prijavljenih iz zagrebačkog sveučilišta. Konačni nalaz financijskog inspekcijskog nadzora jest da su masovno prekršeni ugovori Vlade RH i EU, odnosno Komisije za znanost, po svim poglavljima koja su ispregovarana.

A kako je na taj nalaz reagiralo današnje čelništvo Ministarstva znanosti i obrazovanja?

Ministrica Divjak, koja je bila Bjelišova prorektorica zagrebačkog sveučilišta, koja o tome sve mora znati jer je Ministarstvo znanosti sigurno dobilo nalaz Odjela za prijevare Ministarstva financija, o tome ne kaže ni riječ. Ona se nije izjasnila o tom nalazu, a morala je. To je javna stvar. Sve točno i jasno piše, što se radilo u Ministarstvu znanosti i koji su to ljudi radili, koji su svi ostali na svojim funkcijama.

Za koliko je novca zagrebačko sveučilište zakinuto?

Ne znam koji je dio Ministarstvo financija istražilo i koji je rektor Bjeliš utužio, ali vam mogu reći da je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu izradio opsežan program da objedini svoj sjeverni kampus, da on dobije međunarodne dimenzije, da dobije sto-dvjesto milijuna eura, da poveže Ruđer, Institut za fiziku, PMF u cjelinu koja zaslužuje jednu veliku investiciju kakva se nije dogodila od 1917. godine, a sada imamo stotu godišnjicu Medicinskog fakulteta. Da se mladi ljudi ovdje zadrže, da ne moraju ići raditi van, da nestane ta velika razlika između Zagreba i ostalih europskih sveučilišta.

A Ministarstvo znanosti ne da, ne da i ne da. Mi nikada nismo mogli doći čak ni na indikativnu listu. Onda smo istražili i zašto. Onda smo tražili recenzije da vidimo zašto smo odbijeni. Onda Ministarstvo kaže “to je poslovna tajna”. Recenzije su poslovna tajna?! Onda smo saznali da su recenzije rađene u Osijeku, Osijek je provjeravao programe koje su radile velike konzultantske kuće, Medicinski fakultet i tako dalje. Ako to nije tema koju prvu treba raščistiti, onda ja ne znam što jest.

EU je Hrvatskoj za znanost i inovacije odobrio gotovo milijardu eura, po kojim se kriterijima i kojom brzinom taj novac dijeli?

Naravno da su kriteriji dodjele jako bitni, no zaista je važan samo jedan kriterij, jedini koji priznaje i EU, a to je izvrsnost. Ali, kad dođe novi ministar, on nema iskustva i znanja i onda sluša ljude koji su ondje godinama zaposleni i koji informacije prilagođavaju svojim osobnim interesima. To dovodi do odugovlačenja u raspisivanju i okončavanju natječaja i, što je najvažnije, u definiranju kriterija. Onda ispadne hibrid uvjeta u kojem se izvrsnost (koja je mjerljiva znanstvenim publikacijama, patentima i proizvodima) izmanipulira i modificira u skladu s kriterijima birokracije pa, kad neko selo izrazi želju da napravi inovacijski centar, ono dobije dodatne bodove i prednost na temelju “regionalne izvrsnosti“.

Tako se u Hrvatskoj ubija svaka ideja inovativnosti temeljene na znanosti i otkrićima. To su deformacije koje proizlaze iz pogodovanja, a ono je u Hrvatskoj najveći problem. Političari pogoduju kraju iz kojeg su došli, ili nekome tko im je simpatičan, što je u Europi apsolutno zabranjeno, ondje onaj tko se kandidira ne smije komunicirati s osobom koja razmatra njegovu kandidaturu. A kad će Hrvatska doći na razinu da njezin znanstveni panel može funkcionirati neovisno? Nikada! To je u malim državama gotovo nemoguće. Zato treba iznaći neovisne načine evaluacije projekata, tako definirati kriterije da ih bilo koja skupina može provesti, ali da ne može namještati ishode. A ako za inovativnost i originalnost dobijete samo pet posto bodova, onda se ishodi mogu lako namještati.

Onda zaista inovativni centri u Hrvatskoj, vodeće ustanove pri zagrebačkom sveučilištu ili Ruđeru i neki drugi instituti u Rijeci i Splitu, ne mogu ravnopravno konkurirati. Birokracija ima svoje ideje, ministarstva se ne mogu dogovoriti, svatko hoće nametnuti neke svoje kriterije i nema izlaza. Zato je povlačenje sredstava iz europskih fondova u Hrvatskoj tako užasno sporo.