I HDZ bi pobijedio na izborima da je prihvatio plan reformi Ifo instituta kao svoj ekonomski plan umjesto što ga je pokušao prikriti. I ne samo to – isto se može reći i za SDP. Reforme Ifo instituta uopće nisu radikalne i blaže su od onih koje su predlagali naši domaći analitičari. Da ih je bilo koja stranka prihvatila, Hrvatska ne bi imala „rupu u reformama“ koju je popunio Most.
Analiza Ifo instituta počinje uz iskrenu, objektivnu, ali i brutalnu procjenu trenutačne situacije u Hrvatskoj prikladnog naziva „Iznimni izazovi“. Njihov dokument je jasan, jezgrovit, gotovo klinički opis bolesne države u koju bi malo ulagača uložilo, a kamoli da joj posuđuju novac. „Uz visoku stopu nezaposlenosti, prenapuhan i neučinkovit javni sektor, neisplative sustave za socijalnu pomoć i drastičan odljev mozgova, ne iznenađuje da Hrvatska ostvaruje loše rezultate po širokom spektru kriterija, od javnog duga preko natjecateljskog duha do lakoće poslovanja. Ne treba posebno naglašavati da tako više ne može dalje“. Ipak, autori plana uvidjeli su ono što naše dominantne političke stranke još naizgled nisu u stanju pojmiti – „čini se da je spremnost hrvatskog naroda na prihvaćanje promjena dosta izražena“. Možda se radi o solidnoj pretpostavci koju potvrđuje naš izborni rezultat na već drugim izborima u nizu.
Status quo
Analitičari Ifo instituta s pravom ističu da nema smisla pokušavati održati status quo – to nije upalilo dosad i nije vjerojatno da će upaliti u budućnosti. Tako samo dodatno opterećujemo Hrvatsku. To ne ulijeva ni povjerenje u specifične čarobne mjere koje bi mogle riješiti sve naše probleme, a duboko u sebi znamo da su svi oni u pravu. Također se ističe da je iskustvo Europske unije pokazalo da sredstva iz fondova Europske unije nisu čarobni svenamjenski lijek, nego kratkoročni ekonomski poticaj, dok su dugoročni rezultati direktno povezani s našom sposobnošću uspješne apsorpcije takvih sredstava – što ovisi o kvaliteti naših institucija te ljudi koji za njih rade. Infrastrukturni projekti koje financiraju fondovi EU stimulirat će našu ekonomiju, ali utjecaj neće biti značajan u usporedbi s dugoročnim utjecajem koji bi imale reforme naših institucija i razvoj samih ljudi. Ukratko, ako date državi most, ona će ga koristiti, ali ako naučite državu financirati i samostalno graditi mostove, ona će sama premostiti mnoge izazove u budućnosti. Kao što sam već rekao i kao što ističu analitičari Ifo instituta, tu ćemo bitku dobiti ili izgubiti zbog komunikacije – o neizbježnosti i preporučljivosti provođenja takvih reformi te prednosti koje nas čekaju s druge strane. Reforme koje predlaže Ifo institut nisu ništa revolucionarno. Sve su ih već predložili ili su o njima raspravljali razni hrvatski ekonomisti, analitičari i političari. Razlike su zanemarive, a preporuke Ifo instituta su u većini slučajeva manje drastične nego one koje predlaže većina drugih analitičara. Razlika u pristupu Ifo instituta i naših političkih stranaka svodi se na pitanje opsežnosti: Ifo institut predlaže sveobuhvatan pristup (jer su naši problemi međusobno povezani), dok naše političke stranke imaju problema s usredotočenjem na konkretne probleme i tek se tu i tamo posvećuju raznim konkretnim problemima. Medijska je pažnja dosad bila usmjerena na predloženu novčanu reformu, preciznije, na prijedlog smanjenja vrijednosti kune za realnih 7% (nominalnih 13%) u periodu od 7 do 13 godina – to je 1% godišnje. Ifo institut ne predlaže novi režim tečaja razmjene, nego lagano ubrzavanje aktualne godišnje devalvacije od 0,5% prije intervencije. To bi učinilo hrvatske izvozne proizvode malo primamljivijima na međunarodnom tržištu, dok bi se uvoz i naš životni standard lagano pogoršali te bi se smanjile prednosti posuđivanja novca u stranim valutama. Ifo institut se ovdje malo pozabavio igrom riječi i marketingom jer se radi o novom režimu tečaja razmjene – udvostručavanje naše prihvatljive stope devalvacije, ali promjena je dovoljno suptilna i što se tiče pozitivnih i što se tiče negativnih strana da bismo se mogli izvući uz tvrdnje da se zapravo ništa nije ni promijenilo. Ne bismo smijenili guvernera i ne bismo mu naređivali da devalvira kunu – on bi samostalno uvidio da je to dobra odluka. EU ne bi lajala na nas, naši zajmodavci ne bi postajali nervozni, a našim građanima bi bilo nešto malo lošije. Međutim, povećavali bismo međunarodnu konkurentnost za 1% svake godine. Mislim da je ovaj prijedlog podigao više prašine nego što je trebao zbog nedavnih dramatičnih događaja vezanih za Ivana Lovrinovića iz Mosta. Nisam pobornik petljanja s tečajnim listama kako bi se riješili strukturni problemi jer obično završite s nešto jeftinijom ekonomijom koju muče isti strukturni problemi. Osobito me nervoznim čini ideja korištenja takvih metoda u nediscipliniranim društvima poput našega jer se takve ideje lako rasklimaju, a lagana devalvacija lako se pretvori u lavinu. Zvuči odlično, ali mnogo toga ovisi o tome čija ruka drži skalpel te koliko je ta ruka mirna.
Prodike “ljubaznog ujaka”
Jedan od prijedloga koji su privukli moju pozornost jest uvođenje različitih minimalaca za različite industrije, što ima puno smisla u nekim od naših najnestabilnijih industrija. Također sam se iznenadio kada sam pročitao da Hrvatska i nije toliko drukčija od ostalih zemalja EU što se tiče neravnoteže između visine plaća u javnom i privatnom sektoru. Međutim, u Hrvatskoj je jaz mnogo izraženiji za slabo plaćene poslove i moramo ga smanjiti. To bi moglo djelomično objasniti dugoročni nedostatak konkurentnosti EU u usporedbi sa SAD-om i drugima. Druge reforme prate sličan uzorak: ponašajte se racionalno, budite odgovorni, učinite RH privlačnom stranim ulagačima, osigurajte veću dinamičnost tržišta rada, trošite samo ono što zaradite, neka vaši ljudi postignu svoj maksimum, mudro raspolažite sredstvima, radite malo više, budite malo fleksibilniji i uvrstite budućnost u svoje planove. Iskreno, bilo mi je malo neugodno dok sam čitao prijedloge. Osjećao sam se poput zločestog djeteta kojemu prodiku drži ljubazan stariji ujak: „Hrvatska, znaš da možeš bolje“ – i zaista možemo. Dokument se zaključuje uz dvije napomene: 1) njihove bi prijedloge trebalo smatrati cjelovitim paketom jer se probiranjem reformi neće postići željeni rezultati, i 2) provođenje reformi ima svoju političku cijenu. „Ono što Hrvatskoj treba jest hrabro vodstvo koje se može suočiti s neizbježnom dolinom političke smrti s kojom se povezuju sve ozbiljne reforme. Samo tako se zemlja napokon može probuditi iz nemirnog sna koji sanja već sedam teških godina“. Mudar savjet. Protivnici reformi odbijat će ih jer izbjegavaju „dolinu političke smrti“.
Čudi me odabir tako dramatičnih riječi u zaključku poprilično razboritog prijedloga. Čeličenje vodstva HDZ-a za bitku na ovaj način – “neprijatelja je mnogo, ali pobijedit ćemo ih uz izvrsno vodstvo” – samo daje protivnicima reformi prekrasan alat kojim će moći nasrnuti na Vladu. HDZ je trebao zadržati pravo izmjene dokumenta prije objave studije kako bi doradio kulturološke nijanse jer bi mu se ovo moglo obiti o glavu. Drugi, udruženi napad na reforme doći će iz vladajuće koalicije kao i izvana i pokušat će eliminirati određene reforme iz programa da se određene grupacije ne bi osjećale ugroženo. Ne mogu reći da se slažem apsolutno sa svim prijedlozima, ali i dalje podržavam paket. I za nas i za buduće naraštaje bilo bi loše da odustanemo od reformi ili da ovaj paket pretvorimo u švicarski sir nadmudrivanja u javnoj politici. Upravo zbog takvog pristupa danas i imamo probleme kakve imamo i tako ništa nećemo riješiti. Držite se, Oreškoviću – čini se da su naši ljudi hrabriji od naših lidera.
>> Koje se mjere što ih predlaže njemački Ifo institut podudaraju s planovima premijera Oreškovića