Osijek oplakuje pirotehničara Gorana Vekića (38) koji je u nedjelju poginuo u Jemenu. Obitelj i dalje čeka pojedinosti o stradavanju tog oca četvero djece. Nepoznanica je, stoga, i kada će tijelo biti dovezeno u Slavoniju.
Ukupno su petorica stručnjaka, podsjetimo, poginula u eksploziji vozila za uništavanje minskih sredstava. Radili su na projektu Saudijske Arabije “Razminiraj Jemen” koji je počeo 25. srpnja.
Kvalifikacije za odlazak
Goran Vekić imao je svega 22 godine kada je shvatio da veterinarski tehničar ipak nije njegov životni poziv. Radio je nakon školovanja kratko na farmi, ali samo dok ne ostvari svoj san – postane pirotehničar.
– Otac je bio branitelj, nije mu baš bilo drago kada mu se sin odlučio za pirotehničara. No, Goran je stvarno volio taj posao. Imao je hrpu licencija, pa tako i za vodiča pasa u razminiranju, voditelja radilišta... Iskusan i stručan – kaže pokojnikov brat Igor. I sam je pirotehničar, a upravo ga je mlađi brat “povukao” u tu branšu. Na odlazak u Jemen Gorana je natjerala nužda – supruga Adrijana je nezaposlena, roditelji su triju kćeri i sina, koji imaju od 7 do 17 godina, a za “vratom” im je kredit...
– Supruzi i djeci, razumljivo, nije bilo svejedno što je tamo. Nije mi nikada ni govorio o situaciji u Jemenu. Čuli smo se posljednji put nekoliko dana prije pogibije, bilo je sve sasvim normalno – dodaje. Goran je radio za englesku tvrtku, a u Jemen se vratio 7. siječnja, nakon blagdana s obitelji u Osijeku.
Stave li se brojke na papir, nije teško zaključiti zašto hrvatski pirotehničari, inače cijenjeni u svijetu, stavljaju glavu u torbu i odlaze u ratom pogođene i rizične zemlje kao što su Irak, Afganistan ili Jemen.
– Oko 9000 kuna neto prosječna je plaća pirotehničara u Hrvatskoj s dvoje djece. U Iraku se može zaraditi oko 40.000 kuna na mjesec – navodi nam jedan pirotehničar.
Rade li puni mjesec, pirotehničari će u Hrvatskoj zaraditi oko dvije tisuće eura. K tomu još imaju pravo na odjeću i obuću, hotelski smještaj, tri obroka dnevno, naknadu za prijevoz.
Efektivno radno vrijeme traje im četiri i pol sata, a još se pola sata odmaraju. Kada ulaze u minsko sumnjivi prostor moraju imati zaštitnu kacigu certificiranu u Hrvatskoj i pancirku sa zaštitom za međunožje. Ta oprema, zajedno s detektorom metala, stoji oko tisuću eura, koliko dođe i tečaj za pirotehničare koji se provodi na Policijskoj akademiji. No dodatni tečajevi i seminari koji ih kvalificiraju za odlazak u rad u inozemstvo plaćaju se oko 10.000 eura. K tomu, da bi išli razminirati izvan Hrvatske, u nas moraju biti voditelji radilišta, nije dovoljno da su “obični” pirotehničari.
VIDEO Evo kolike su plaće u Njemačkoj
Prema nekim pretpostavkama trenutačno se ovim poslom izvan naših granica bavi 20-ak naših državljana. Nedavno ukidanje Hrvatskog centra za razminiranje (HCR) te njegovo stavljanje pod okrilje Ravnateljstva za civilnu zaštitu koje je u fazi osnivanja moglo bi na inozemna minska polja odvesti još pirotehničara. Naime, od oko 150 zaposlenih, koliko ih je bilo u HCR-u, već je otišlo 30-ak ljudi. Neki će osnovati tvrtke za razminiranje, no nije isključeno da će ih dio potražiti kruh izvan naših granica gdje, ovisno o zemlji, mjesečno mogu zaraditi i 7000 eura.
Stradali su samo teret
Pirotehničari su ogorčeni. O njima se govori, komentiraju nam redom, tek kada netko izgubi život. A imena čak 43 poginula pirotehničara, od početka rata do danas, ispisana su na Facebook-stranici “Pirotehničari i razminiranje”. Službena brojka o poginulim pirotehničarima iznosi 38 jer se kao početak razminiranja bilježi 1996. godina. Od tada su stradala njih još 92. Jedan od njih je i Zdenko Tomić iz Kutine koji je izvukao živu glavu s terena u Ružiću, mjestu nadomak Drnišu, tog 17. veljače 2015.
– Taman mi je završavala smjena kada sam stao na minu i ostao bez noge. Sva sreća da su bili kolege u blizini pa su mi priskočili u pomoć i pozvali helikopter. Da se to dogodilo civilu, na mjestu na kojem nema ni signala teško bi preživio... – prisjeća se Zdenko, koji je tada imao 36 godina. Iza njega su dvije operacije, a čeka ga, vjerojatno, i treća.
– Invalidnost mi je 70 posto, ali osiguranje mi je priznalo 40 posto i isplatilo 240.000 kuna za izgubljenu nogu. Cijena je to jednog automobila, a oštećen sam za cijeli život. Jer, teško da ću se s 40 godina zarotirati i postati, primjerice, programer – govori ovaj otac dvoje djece. Pravnu bitku još vodi.
– Devet je svjedoka potvrdilo da sam stradao pri povratku po pregledanom terenu, od zaostale mine. No druga strana tvrdi da sam stradao pri obavljanju posla. Sudski spor traje. Još sam uvijek na bolovanju. Samo ste na teret, nitko vas neće – objašnjava nam. Zdenko je svojedobno radio i s Goranom Vekićem, koji mu je godinu dana bio i nadređen.
– Bio je veliki radnik, tražio je više za sebe jer je imao obitelj i četvero djece – kaže.
>> Kako građani nezakonito smanjuju račune za plin i struju
Nema to veze koliko je placeno u HR a koliko vani, poanta price je da je ishod gotovo uvijek isti, a onda svi novci svijeta ti vise nisu bitni.. pocivao u miru!