Neobično aktualno iz današnje perspektive zvuči jedan od razloga zbog kojih je dio birača na predsjedničkim izborima 2014./2015. izabrao Kolindu Grabar-Kitarović za predsjednicu RH. Jedan od njezinih simpatizera na tim izborima, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić, ovako je to sažeo u izjavi za emisiju Bujica Osječke televizije, u kojoj je, u rujnu 2014., gostovala Kolinda Grabar-Kitarović:
“O Ivi Josipoviću ne mislim baš ništa dobro. Oni su se okrenuli potpuno nekoj regiji, stalno se zalažu za regiju, Balkan. Okrenuli su se Englezima koji nikad nisu bili saveznici Hrvatske. Zna se tko je bio saveznik Hrvatske kroz sve ove godine…”
Dvije godine kasnije predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošlog tjedna u Londonu i Bruxellesu s najvišim dužnosnicima britanske vlade i institucija EU najviše razgovara o – regiji.
“Sudeći prema onome što sam čula od svojih sugovornika ne samo ovdje u Bruxellesu nego i u Londonu, mi doista jesmo predvodnik u regiji već sada. Ali ni ja osobno nisam zadovoljna koliko smo predvodnik u regiji, odnosno području jugoistočne Europe. Mislim da možemo i moramo učiniti više”, rekla je u izjavi hrvatskim dopisnicima u Bruxellesu uoči povratka u Zagreb.
U veljači 2015., dan nakon inauguracije predsjednice, ova kolumna je prognozirala da – bez obzira na očekivanja svojih birača, kojima je u noći izborne pobjede poručila “ovo je Hrvatska, a ne regija” – predsjednica Grabar-Kitarović vjerojatno i sama zna da u svojim inozemnim susretima zapravo uopće neće moći izbjeći razgovor o regiji.
Ne zato što bi netko Hrvatsku tjerao da se, riječima Tomislava Josića, “stalno zalaže za regiju i Balkan”. Nego zato što u vanjskoj politici nema puno područja u kojima je Hrvatska globalno relevantna, a izgradnja stabilnosti u jugoistočnoj Europi jedno je, možda čak i jedino, takvo područje.
Krilatica “ovo je Hrvatska, a ne regija” možda ima smisla u unutarnjoj politici (premda bi se i o tome dalo raspravljati, jer suradnja sa susjedima izravno je povezana s jačanjem hrvatskog izvoza i hrvatskog BDP-a, ili s rješavanjem pitanja poput sudbine nestalih u Domovinskom ratu).
Ali nema nikakva smisla u vanjskoj jer Hrvatska je međunarodno onoliko jača i relevantnija koliko uspije biti konstruktivniji i kvalitetniji igrač u regiji.
Prošli tjedan to je potvrđeno u Londonu i Bruxellesu, kamo predsjednica nije, naravno, došla s krilaticom “ovo je Hrvatska, a ne regija” (takva je poruka ne bi, uostalom, nikamo ni dovela u Londonu i Bruxellesu), nego s porukom: hajdemo razgovarati o stanju u jugoistočnoj Europi, ovo su neke moje i općenito hrvatske ideje o tome kako trebamo pomoći Bosni i Hercegovini, a kako Srbiji.
U protekle dvije godine vidimo da se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović od kandidatkinje onih birača koji su žestoki protivnici bilo kakve regionalne suradnje pretvorila zapravo u promotoricu regionalne suradnje. Potpisala je tzv. Subotičku deklaraciju s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem, i to u vrijeme dok je Hrvatska imala tehničku Vladu, a tehnički ministar vanjskih poslova u Vijeću Europske unije vodio (neuspjelu) diplomatsku akciju blokiranja otvaranja poglavlja 23 i 24 u pregovorima Srbije s EU.
Ne samo da je potpisala tu deklaraciju s Vučićem nego je i prošli tjedan u Bruxellesu pohvalila Vučića za “konkretne korake koje on osobno jest poduzeo u Srbiji u cilju rješavanja i statusa hrvatske manjine”.
Pohvalila je, osim toga, i inicijativu Josipa Klemma o organiziranju susreta između predstavnika hrvatskih branitelja i srpskih veteranskih udruga, inicijativu koja izgleda kao svojevrsni neslužbeni nastavak novog kanala regionalne suradnje otvorenog Subotičkom deklaracijom.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će argumenti njezinih simpatizera poput gore citiranog Josića zvučati kad dođe vrijeme za predsjedničinu kampanju za reizbor. Hoće li tada optuživati predsjednicu zbog samog spominjanja regije, kao što su optuživali Josipovića?
Vjerojatno neće, jer vidimo da isti protagonisti, poput Klemma, mogu u jednom trenutku vući kola unatrag, a u drugom vući kola unaprijed, već ovisno o tome posjećuje li u tom trenu predsjednica Grabar-Kitarović šator u Savskoj 66 ili Vučića na erdutskom mostu.
Ljudi poput Josića i Klemma vjerojatno neće kritizirati predsjednicu zbog “regije”, ali bilo bi od njih pošteno da priznaju da je blaćenje Josipovića zbog nečega što, kao što vidimo, ulazi u opis posla svakog hrvatskog predsjednika ili predsjednice jednostavno bilo nekorektno.