Nisam se zbog svoje intime bojao pakla

Nisam se zbog svoje intime bojao pakla

One jeseni kad je poljski pjesnik postao rimski papa ja sam pohodio svoju prvu godinu na vjeronauku u jednoj crkvi na zapadu Rijeke, onoj istoj u kojoj će naša majka i kraljica krstiti svog prvorođenog jedinca mnogo godina kasnije. U toj jeseni bilo je svega, i Zeffirellijevih filmova u kojima nismo uspjeli vidjeti Isusovo lice, malog nogometa uz sam zid te crkve, veselog druženja u jednoj oskudnoj učionici uz električne orgulje časne sestre kojoj sam zbog njezine strogosti zaboravio ime, do molitava za našeg patera Antu. Njemu je trebala naša duhovna pratnja u borbi protiv nikotinskog vraga koji se očitovao u tri kutije opatije dnevno. Bila je to lijepa jesen, vrijeme u kojem sam počeo i ministrirati. Odlazio sam s veseljem tih pola sata prije mise i birao halje i konopčiće, veselio se odijevanju našeg duhanskog ovisnika, njegovim žutim prstima na kaležu s malo dobrog vina i keksićem okusa kora od napolitanki. Kad bih se navečer susreo s danom koji je prošao, mislio sam o dobru i zlu. Odlazio sam i na ispovijedi redovito, sreli bi se paterovi i moji pogledi u onoj nejasnoj rešetki. I tako, nekoliko godina. U osmom strašno sam se prepao za sebe, tad još nisam znao da je u pitanju moja intima. O njoj nisam htio govoriti, negdje sam osjećao da na to imam pravo, da ne činim ništa loše i da se bogu i ovakav sviđam na isti načina na koji sam se sviđao i dosad. Nisam se zbog te intime bojao pakla, jednom riječju. I prestao sam ići u crkvu, vjerovao sam da na to, zbog svoje intime imam potpuno pravo, a o razlozima šutim do danas, tu ću svoju šutnju odnijeti sa sobom, gdje god otišao. O tome mislim dok gledam ovu prevarantsku igru oko podmetnutog referenduma koji dokida pravo na ono što sam sam sebi iz svoje dječačke nutrine uzeo, pravo na intimu. Neki su se vrlo, iz svoje zloće, agilni ljudi uhvatili posla da bilo čiju intimu dokinu, ubiju i obezvrijede, da propišu ono što se u toj intimi smije ili ne smije. Strašna je to i pogubna stvar za sve nas. Zato, da bismo ostali donekle normalno društvo, da bi intima pojedinca ostala samo njegova, treba izići na referendum i glasati protiv. Države koje su nadzirale intimu svojih pojedinaca redovito su fašističke i totalitarne industrije smrti. Ne želim to za nas.

Opet golf, ta starohrvatska igra koju je igrao i kralj Tomislav

Razveselila me je ovog tjedna jedna vijest na televiziji, nju nam je donijela spisateljica i HRT-ova novinarka koja već neko vrijeme živi i radi u Istri, Slađana Bukovac. Riječ je o nečem što se simpatično zove javna rasprava. Pogodite je li opet neka caka i muljaža s vrijednim zemljištem i onim snobovskim nabijanjem plastične bijele loptice u rupu u zemlji, po meni imao bi tu i stari Freud što reći. Naravno, opet golf, ta stara hrvatska igra, nešto u čemu je i kralj Tomislav u pauzama svog kraljevanja zasigurno uživao. Ovaj put nekoliko činovnika sazvalo je javnu raspravu o tome da se pola poluotoka Muzila pretvori u ovo snobovsko igralište.

Sve je trebalo proći tiho, kako i inače prolaze javne rasprave koje bi pametnije bilo nazvati javnim otimačinama. Ali skupili su se ljudi i pokazali da to u Istri više neće ići, pokazali su svojim bojkotom ove javne rasprave da ne žele razgovarati s korumpiranim pipcima, namjera im je razgovarati s ljudima, ali takvih u ovom razgovoru očito nema. Javna rasprava je prevara, vijest je koja dolazi iz Pule. Još jedna dobra vijest sa zapada.

U mom je stanu pronađena tajna soba u kojoj držim knjige

Najprije, dragi čitatelji, da vas ekskluzivno izvijestim da je u mom malenom stanu pronađena tajna soba u kojoj držim vrijedne knjige, ona nije ucrtana u tlocrtu zgrade i nije je moguće pronaći niti jednim od konvencionalnih potražnih načina, za ovu sobu treba imati donekle bistre oči i posve otvoreno srce. Ta soba zahvaća u mom danu ono vrijeme koje ne pripada nikom posebno, najmanje meni samom, ali se ipak u tom vremenu odvija život, odvija se ljubav. U toj sobi sjedim i sad i navlačim košulju prije nego otrčim na ovogodišnji Interliber. Glad za knjigama, glad za svjetovima i onim što ovaj naš prizemni svijet čini mjestom za podnošljiv i na nadu spreman život. Knjige. Pisci. Premda je taj sajam tužna i propala priredba, ja osjećam uzbuđenje i sreću zbog odlaska u te paviljone. Trenutak je to u kojem ne postoji zlo s početka ove kolumne, ne postoje činovnici koji prće svoje kriminalne guzice na umjetnoj travi, postoje samo knjige i pisci, lava iz vulkana, otoci u plimi.