Prije deset godina u Stubičkim je Toplicama umrla Vesna Parun, velika hrvatska i europska pjesnikinja. Umrla je 25. listopada (zanimljivo, istoga dana kada i još jedan veliki i za života osporavani pisac iz Dalmacije Miljenko Smoje). Od 25. listopada te 2010. godine do dana današnjega u Hrvatskoj nije objavljena ni jedna jedina nova autorska knjiga Vesne Parun. A iza nje je ostalo puno neobjavljenih tekstova jer zna se da je ona bila autorica koja se borila ne s manjkom, nego s viškom tekstova.
Od 25. listopada 2010. do danas ni jedna škola u Hrvatskoj nije dobila njezino ime iako je ona ne samo kanonski hrvatski pjesnik nego i jedna od najvažnijih autorica s područja dječje knjige, majka “Mačka Džingiskana” i “Mikija Trasija” koji su junaci ne samo njezinih knjiga nego i mjuzikla (skladatelj Ladislav Tulač) koji se prerijetko izvode. Saborska zastupnica Rada Borić je u emisiji “Nedjeljom u dva” svjedočila da su nadležna zagrebačka tijela ne tako davno odbila prijedlog da neka od zagrebačkih škola dobije Vesnino ime. Usput rečeno, ni jedna škola u Hrvatskoj ne nosi ime popularnog pjesnika Ratka Zvrka, oca Grge Čvarka. Što možemo. Naša literatura je jaka. Mi knjiga kao što su to one o Mačku Džingiskanu i Grgi Čvarku očito imamo na bacanje!? Od 25. listopada do danas Vesni nije podignut ni jedan javni spomen. Njezine knjige nisu u lektiri kao zasebne knjige, što je skandal posebne vrste. Njezina prozna knjiga “Pod muškim kišobranom” zaboravljena je. Grad Zagreb ne želi postaviti spomen-ploču na kuću u Preradovićevoj 38 gdje je 1953. nastala njezina znamenita pjesma “Ti koja imaš nevinije ruke”, a za koju je Vesnin portret izradio akademski slikar Munir Vejzović.
Ipak, nije sve tako crno. Matica hrvatska priprema izbor iz Vesnine poezije za knjigu u svojoj prevažnoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Vesnin dugogodišnji prijatelj i suradnik Branko Pejnović u Hrvatskom državnom arhivu ovih je dana pokazao svoj dokumentarni potresni film “Ti koja imaš nevinije ruke” u kojem o Vesni svjedoče i povlašteni svjedoci poput Milovana Danojlića, koji je s njom drugovao početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, i Tonka Maroevića, koji je bio najvjerniji kritičar njezine poezije. A Hrvatski državni arhiv, kao institucija koja je od početka devedesetih najprijateljskije raspoložena prema najvećoj buntovnici hrvatske poezije može se s pravom pohvaliti time da u posjedu ima gotovo cjelokupnu Paruničinu pisanu ostavštinu.
I agilni Muzej Prigorja iz Sesveta ovih će dana predstaviti neobično zanimljivu izložbu nazvanu “Balade Vesne Parun” koju potpisuje temeljita profesorica muzeologije na zagrebačkome Filozofskom fakultetu Žarka Vujić. Izložba se bavi pjesnikinjinim likovnim izvanserijskim stvaralaštvom. Javnosti je isto manje poznato da je dio života Vesna Parun provela baš u Sesvetama, na rubu Zagreba, najprije s obitelji uoči Drugoga svjetskog rata kada je njezin otac kao činovnik radio u zdanju u kojem je sada smješten Muzej Prigorja. U Sesvetama je Vesna napisala i poznatu pjesmu “Balada prevarenog cvijeća”, koju je na poljski prevela buduća poljska nobelovka Wislawa Szymborska. Zahvaljujući sesvetskoj izložbi, dobit ćemo i reprezentativni katalog koji je pravi rasadnik podataka za buduće istraživače Vesnina razgranatog djelovanja.
Među onima koji se borili za Vesnino postojanje na javnoj sceni treba istaknuti i odličnu glumicu Vesnu Tominac Matačić koja je monodramom (režija Ivan Leo Lemo) “Ja koja imam nevinije ruke” završila i na Fringeu u Edinburghu (ali još nije u nekim Vesninim dalmatinskim postojbinama), a uz Edina Karamazova snimila je i CD “Koralj vraćen moru”. U Stubičkim Toplicama dodjeljuje se nagrada Vesna Parun, zlarinski Muzej našao je dostojan prostor za svoju Vesnu, a Kulturno-informativni centar Šolte objavit će knjigu “Za Vesnu” u spomen na pjesnikinju čiji se grob nalazi na otoku majčinih predaka.
U jutarnjim satima nedjelje zapaljene su i svijeće za Vesnu uz njezin grob i u crkvi sv. Stjepana u Grohotama. I Tin Lemac objavio je znanstvenu studiju o Vesni, a ravnatelj Drame HNK u Zagrebu Ivica Buljan redovito uvrštava Vesninu poeziju u pjesničke programe. Tako je nedavno Ksenija Marinković ispred HNK govorila Vesninu pjesmu “Tramvaj broj jedanaest” i oduševila publiku. Hrvatska ipak nije zaboravila Vesnu Parun.