Bilo bi nepošteno i posve pogrešno tvrditi da su parole poput “Hvala, Mao Ce-tungu”, “Rad oslobađa”, “Juriš u tvornice”, “Ne idimo stranputicom: slijedimo put rukovodstva”... protjerane s krovova i pročelja diljem Kine. Ali da su izblijedjele, jesu. Zapravo, pretvorene su u oglasni prostor, a pregazile su ih hiperdimenzionirane reklame i veleplakati u zakupu moćnih mobilnih kompanija, proizvođača bijele tehnike i najpoznatijih svjetskih automobilskih brendove. Jedan od posljednjih svjetskih bastiona komunizma, s oko 80 milijuna članova Partije, nosi lice kapitalizma a da, pritom, nije nimalo skrenuo sa zacrtanog pravca. “Nije sramota biti bogat”, kazao je svojedobno otac moderne Kine Deng Xiaoping, a kineski narod svoje vođe slijedi, mišlju i djelom. Danas, druga globalna gospodarska sila svoja postignuća želi podijeliti s ostatkom svijeta. Od zatvorenog carstva s 1,3 milijarde stanovnika, Narodna Republika Kina pretvara se u velesilu čije su diplomatske i ekonomske ambicije sve snažnije. Širom otvarajući svoja vrata, ugostila je novinare iz 16 zemalja središnje i istočne Europe, među njima i hrvatske, kako bi ojačala prijateljske veze, ali i uzajamne strateške interese.
Futuristički kompleks
Novo lice Kine, pretvorene u golemo gradilište s tisućama uzdignutih kranova, vidljivo je gdje god pogled seže. Već nakon desetak minuta vožnje od impozantne zračne luke prema središtu kineske prijestolnice, putnika zapanji vozni park kakvog se ne bi postidjela ni jedna zapadna metropola: ulicama krstari srednja i visoka klasa automobila, od passata do buicka. Na prilazima Pekingu zaslijepit će ga golem futuristički kompleks nebodera: riječ je o uredima za više od 10 tisuća biznismena iz cijelog svijeta, ponajviše iz Južne Koreje, Velike Britanije i SAD-a, a lokaciju na izlazu iz grada nisu odabrali bez razloga.
– Pet milijuna automobila svakoga dana na ulicama grada stvara neopisivu gužvu pa se neprekidno traže rješenja. Zbog toga od 200 zahtjeva za vozačku dozvolu prolazi samo jedan – tumači Peng Lijing, djelatnica Udruge za javnu diplomaciju.
A vizura Pekinga, ljudske košnice sa 20 milijuna duša, više se ni po čemu ne razlikuje od newyorškog Manhattana, sve dok putnik ne kroči pred Zabranjeni grad. Na ulazu u znamenito carsko prebivalište, ispod balkona na kojem je 1949. proglasio Republiku, visi posljednja fotografija Mao Ce-tunga koja se može vidjeti u gradu. Nijemo promatra najveći trg na svijetu, Tienanmen, Trg nebeskog mira, koji je u zapadnoj percepciji ostao sinonimom gušenja demokratskih sloboda u krvi. Tijekom našeg boravka pristup trgu nije bio moguć.
Znatiželji se ispriječila kilometrima duga žičana ograda, a na svako podizanje fotoaparata dolijeću patrolna vozila. Upućeni nas uvjeravaju da je zabrana prilaska tek privremena zbog dolaska kakve važne političke figure. U blizini je, naime, parlament sa 10 tisuća narodnih zastupnika.
– Naravno, na Trgu su zabranjena masovna okupljanja. Vlastima je to uvijek sumnjivo i zato je tu policija, da se ne dogodi kakav miting ili demonstracije, ali turist uvijek može doći. Kinezima je Tienanmen svetinja, pa ljudi dolaze žiletima strugati žvakaće gume što ih turisti pljuju po trgu – tumači mladić koji moli za anonimnost: Trg nebeskog mira i danas je tabu-tema u društvu.
No, jedno je sigurno: poželi li turist svoju fotografiju s Tienanmena objaviti na Facebook profilu, to mu u Kini neće poći za rukom. Nema ovdje pristupa ni Twitteru, pa ni YouTubeu, što ne znači da je kineska omladina prikraćena za blagodati društvenih mreža.
– Vlasti ne žele zatvarati oči pred tehnologijom, ali su zaključile da nama američki proizvodi ne trebaju jer mi to možemo bolje. I zato imamo naše inačice Wechat i Weibo, s oko milijardu korisnika. Komunikacija sa ostatkom svijeta nije nam nužna, uostalom, tu je i jezična barijera – tumači naš sugovornik. Dakako, cenzura je prisutna i na društvenim mrežama, stoga naprednija mladež, koja želi komunicirati o zabranjenim temama poput Tienanmena, koristi tajne kodove, primjerice, “35. svibnja”, što je drugi naziv za krvavi 4. lipnja 1989. godine.
Cenzura u medijima
O tom događaju, zasigurno, ne može se čitati u kineskoj štampi. Jednopartijski sustav podrazumijeva novine pod izravnim utjecajem države, čije stavove distribuira najveća televizijska kuća CCTV i novinska agencija Xinhua, a ostali prenose. Najugledniji list i dalje je Jenmin Jibao, narodni dnevnik s tiražom od pet milijuna primjeraka. Dobro se prodaje i China Daily, a među strancima je omiljen South China Morning Post s plejadom uglednih reportera i komentatora. Ovaj list izlazi u Hong Kongu, gdje su vlasti još uoči primopredaje obećale da se neće miješati u politički sustav ni u slobodu medija, i to su obećanje ispunile. Primjerci koji pristižu u Peking, međutim, e to je druga priča.
– Meni se znalo dogoditi da naiđem na dvije, tri doslovno iščupane stranice i tada sam shvatio da vlasti istrgnu nepoćudan sadržaj cjelokupne tiraže koja stiže u unutrašnjost Kine – otkriva Petar Mićković, dugogodišnji dopisnik beogradske “Politike” iz Pekinga. Dok šetamo ulicama metropole, pozornost nam odvlači djevojka sa psom. Na tipično zapadnjačko pitanje, kolega uzvraća smijehom.
– Istina, u Pekingu nikad nisam vidio psa lutalicu, ali sve je manje pasa na jelovniku, sve više na lancu. Psi i mačke jedu se najviše na jugu u pokrajini Guangdong, tamo jedu sve živo. I ja sam imao psa, labradora, ali sam ga držao ilegalno jer u Pekingu nisi smio imati psa višeg od 35 centimetara, osim ako nisi želio platiti taksu od 1000 dolara godišnje. Tako je propisao netko tko ne pozna dovoljno pse jer misli da je veliki pas i opasan pas. Kinezi sve više šetaju pse, doduše, minijaturne vrste kao što su pekinezeri i ši-cui, ali i taj se stav polako mijenja – govori Petar, dodajući kako Kinezi još uvijek radije drže tradicionalne kućne ljubimce, to su ptice i cvrčci, još iz vremena dinastije Ming. U Zabranjenom gradu trenirali su ih za pjevanje i borbu, pa u Kini i danas postoje mjesta gdje se održavaju borbe cvrčaka: mali borci, čija vrijednost doseže i nekoliko tisuća dolara, nastupaju u minijaturnim ringovima, a vlasnici ih razjaruju mišjim brkovima... Potom načinje temu o prehrambenim navikama.
– Kad bi netko želio pokoriti Kinu, trebao bi to učiniti oko podneva. To je vrijeme kad Kinezi ručaju, a hrana im je strašno važna. Vole jesti polako i ručak “zalijevati” čajevima. To je vrijeme kad život stane – kaže Petar Mićković. Inače, ono što zapadnjaci podrazumijevaju pod kineskom kuhinjom, kakva se može degustirati i u nekom od tridesetak restorana u Zagrebu, ni izbliza ne nalikuje originalnoj domaćoj kuhinji, u kojoj se može pronaći i pečeni golub i puževi kuhani u slatkom umaku. Neki zapadnjaci toga su dana usred ručka pohitali u najbliži McDonald’s: na ulicama Pekinga ih, srećom, ne nedostaje...
A duboko u utrobi Pekinga, drevna gradska jezgra Hutong, taj labirint prašnjavih uličica, gdje stanari niskih katnica dijele dvorišta i kupaonice, noću postaje meka stranaca iz cijelog svijeta. Otvoriti vrata jednog od barova znači ući ondje gdje je vrijeme stalo u 20-im godinama prošlog stoljeća, gdje se u oblaku dima može jedva razaznati plesače tanga ili swinga uz “živi” orkestar na pozornici, što odlikuje svaku punokrvnu metropolu.
Bojili travu u zeleno
Kada je riječ o Pekingu, taj epitet podrazumijeva i visoku cijenu, koja se manifestira silnim zagađenjem zraka, nedostatkom sunčeve svjetlosti i lica prekrivena maskama na licima milijuna Kineza. Industrijalizacija, koja je skupa s ekonomskim reformama, donijela i masovno nicanje tvornica u središtima gradova, dovela je do toga da su gradski oci u jeku kandidature za Olimpijske igre 2008. uoči dolaska olimpijskog komiteta užurbano bojili od smoga posivjelu beživotnu travu – zelenom bojom. I dobili Olimpijadu... Tvornice su danas protjerane na periferiju, ali pet milijuna automobila i dalje su jak argument za zagađenje, pritom su filtri na vozilima tek u povojima u Šangaju i još nekoliko gradova. Ni zabrana pušenja na javnim mjestima, ni apel nekih političara koji su se javno odrekli cigareta za primjer narodu, nisu pomogli pa 1200 Kineza umire dnevno od posljedica pušenja, uz najveću stopu umiranja od karcinoma pluća i dišnih putova na svijetu, sve zbog ubojite kombinacija smoga i pušenja.
Put prema jugu nudi nešto drukčiju sliku. Prijevozno sredstvo: ponos kineskih željeznica, brzi vlak Peking – Šangaj. Dionicu od 1500 kilometara prevaljuje za pet sati s obzirom na to da vozi nešto više od 300 na sat. U vagon restoran nailazi mladi muškarac s djetetom u naručju. Malenoj je ime Alice, a njezin je otac Feng Chentao. Zanima nas “politika jednog djeteta”, uvedena 1979. kako bi se smanjio natalitet i kontrolirao rast stanovništva.
– Premda to nije službeno priopćeno, od ove godine ukida se ta odluka prema kojoj bračni parovi u kineskim gradovima smiju imati samo jedno dijete, a na selu smiju imati jedno ili dvoje ako je prvo dijete djevojčica. O tome se priča “na mala vrata”, istodobno, tolerira se već godinama, pogotovo izvan velikih gradova. Doduše, vrtić godišnje stoji 13 tisuća eura pa mnogi roditelji mogu samo sanjati o drugom djetetu – kaže Chentao, dodajući da je nepoštovanje vladine odluke još ne tako davno završavalo izbacivanjem iz Partije i novčanom kaznom, ali to je sada prošlost.
Iznenađenje u gay baru
Nekoliko dana poslije, posjet gradu Lanzhou u pokrajini Gansu otkriva kako kineska vlada skrbi i za svoje ruralne dijelove. Domaćini su s mnogo ponosa pokazali farmu brzorastućeg krumpira, industrijsku zonu u izgradnji, projekt navodnjavanja koji će nahraniti suhu zemlju ove kineske oblasti i učiniti je plodnom dolinom za bolju budućnost svojih ljudi. Skrbe i za one najpotrebitije, socijalno najugroženije, doznajemo pri dolasku u selo Daping.
– Ovi ljudi, 400 obitelji, dovedeni su iz planina, gdje su živjeli u nehumanim uvjetima. Država im je dala čvrst krov nad glavom, vodu i struju. Pomažemo im pronaći posao – otkiva Bai Yunbin iz Ministarstva vanjskih poslova, dok autobuse s došljacima okružuju bake koje su prvi put vidjele strance bijele boje kože. A posljednjoj noći u Kini, u jednoj od najkonzervativnijih provincija, kojoj snažan razvoj tek slijedi, novinarska delegacija odlučila je nazdraviti u nasumce odabranom baru u blizini hotela. U mračnoj, polupraznoj špelunki, iznenada se pale reflektori i na scenu izlaze dvije tradicionalne kineske plesačice, no ispostavlja se ubrzo, ipak plesači. Riječ je o transvestitima koji još uvijek nemaju svoju publiku, ali imaju svoju slobodu. Koju godinu prije, umjesto na pozornici, plesali bi u nekom od radnih logora, no danas pušu neki novi vjetrovi. I to je Narodna Republika Kina.
zato cemo mi poceti jesti pse, zmije i bube ako se HDZ i SDP nastave ismjenjivati na vlasti