Varaždin ima – Teksas. A u tom kvartu u sjevernom dijelu grada – prava božićna priča. Priča o ljubavi i dobroti, o zajedništvu, toplini i pažnji. O zahvalnosti. Priča o obitelji Marije Igrec (49), gospođe koja u svojem domu, lijepo uređenoj jednokatnici u mirnoj ulici udomljuje djecu. Desetero mališana prošlo je kroz njezin dom. Mnogi su odrasli s njome, došli su kad su tek prohodali i prvo čega se sjećaju u životu upravo je njezino nasmiješeno lice.
– Teksas, da... tako se naselje zove oduvijek. Imamo i Bronx. Ali nije naš kvart ni blizu onome što biste pomislili. Tu su svi susjedi dobri, mirno je, pa tako je u cijelom Varaždinu – priča Marija. Ili ‘teta’ kako je zovu djeca s kojom živi.
– Pečemo božićne kolače, orehnjaču, mađarice, i one male suhe keksiće – imamo srca, zvjezdice, mjesec. Sad ćemo i okititi bor – priča Marija.
Što još radite na Božić?
– Grlimo se! I ljubimo – uskače joj u riječ najmlađi dječak. Trinaest mu je godina. U krilu mu pas Odi, a kraj kauča i dvije mačke.
– Ovo je Capek, a onaj drugi mačak zove se Repek – govori mališan. Dijete je s posebnim potrebama, ali pun života, akcije.
– Crtiće može gledati do besvijesti. Pa mi doma na TV-u samo i gledamo crtiće. Zbog njega. Volimo ga – govori 17-godišnja djevojka koja kod ‘tete’ Marije živi otkad zna za sebe.
– S četiri godine došla sam kod tete. A njega volim najviše na svijetu. Idem u školu za kuharicu i najljepše mi je njemu peći palačinke. Da može, on bi smazao i deset komada... – govori ona, a dječak dodaje:
– S Eurokremom! Samo s Eurokremom jedem.
Društvo se sakuplja za stolom. Treći udomljeni ukućanin ima 15 godina. I on je tu od svoje treće godine.
– Kad je bio mali, kad je došao tek k nama, bojao se spavati sam, pa je spavao u mojoj sobi – govori Dora (17), Marijina biološka kći.
Petnaestogodišnjak sliježe ramenima pa kaže:
– Ah... to je bilo davno. Danas spavam sam u šatoru u šumi! Moja je strast kampiranje. Idem u osmi razred i jedva čekam kada na ljeto idemo sa šatorima u šumu. Bili smo lani u Glini. Čak smo si i sami kuhali. Prošle godine bili smo na Kapriju, otoku na kojem su tek dva auta. Jedan je onaj vatrogasni, a drugi je traktor. Divno je, tamo nemamo ni mobitele... – govori. Njegov je zadatak brinuti se da sve u kući funkcionira. Uz najmlađeg, njih su dvojica jedine muške ruke u kući.
– Mi smo Varaždinci, vozimo se biciklima. A kad ode guma, ja je popravim. Pospremanje garaže moj je zadatak, trava u vrtu također. Jedino, kad sobu treba pospremiti, onda mi kaže teta da nije baš zadovoljna. Ali trudim se! – govori.
Donedavno je s njima bio i 18-godišnjak.
– Oduvijek je bio s nama i sada je otišao dalje u život. Tako smo bili tužni kada je odlazio iz kuće, i on je ovdje pronašao dom. Vežemo se jedni za druge – govore.
Teta Marija objašnjava:
– Udomljavanje je privremeni oblik skrbi. Djeca su kod udomitelja sve dok se u biološkoj obitelji ne ostvare uvjeti da se dijete vrati. Ili dok se ne donese odluka o posvojenju djeteta. Ili djeca ostaju ovdje do završetka školovanja. Djeca odlaze, kada odrastu, dalje u život, kao i naša biološka djeca. Neki se javljaju svaki čas, neki i pet-šest puta dnevno zovu na telefon! I njihovi roditelji znaju dolaziti k nama, kuhamo onda zajedno ručak, družimo se – priča gospođa punog srca.
Ona se na udomljavanje odlučila u ranim tridesetim godinama.
– Moja prijateljica Ana bila je udomiteljica. I starija biološka kći Martina rado se igrala s djecom koju je Ana udomila, bili su prijatelji. Gledala sam to sa strane i, eto, sad je već prošlo 16 godina otkako sam otvorila vrata svog doma mališanima.
Tko je sve živio s vama?
– Tri djevojčice i četiri dječaka, a sada njih troje.
Koliko je udomljene djece u zemlji?
– Ima oko 1500 udomljenih klinaca. Još uvijek nažalost velik broj djece odrasta u domovina.
Zašto je tome tako?
– Udomiteljstvo je i dalje nedovoljno razvijeno, pogotovo na jugu naše zemlje. Tu na sjeveru je nešto bolja situacija, ali uvijek bi moglo bolje – govori.
Članica je Upravnog odbora Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece. Krovna je udruga za to pitanje u zemlji, imaju članove udomitelje iz Pule, Vukovara, Čazme, Velike Gorice, Čakovca, Ivanca, Karlovca...
– Forum je osmišljen da poveže sve te ljude, da zagovara prava udomitelja djece, radi na promociji udomiteljstva, zalaže se za poboljšanja statusa djece i udomitelja, organizira susrete udomiteljskih obitelji... U Varaždinu sam dopredsjednica Udruge Zipka, koja se brine o otprilike 130 djece koja su udomljena u ovom kraju.
Dok ona to priča, klinci je veselo gledaju. Pomaže im. Otvorila im je vrata svog doma u kojem živi s kćeri Dorom.
– Odrasla sam prije svoje generacije, svjesnija sam životnih problema te dobrih i loših strana života – govori Marijina kći Dora (17), aktualna prvakinja Hrvatske u savate-boksu pa nastavlja:
– Vidjela sam kako žive djeca koja nemaju obitelj i one stvari koje većina nas djece koja živi s roditeljima imaju. A svako bi to dijete trebalo imati, bez obzira na sve. Udomiteljstvo obogaćuje i nas, biološku djecu u obitelji.
Što donosi Djed Mraz?
– Nadam se bluetooth slušalicama – vele djevojke.
– A ja košarkaškoj lopti – kaže dječak.
– A ja novim poljupcima za Božić. I zagrljajima! – poentira najmlađi.
Video: Salajland: Božićna priča obitelji Salaj
Prelijepo, prava dobra dušica a ne oni koji udome djecu da im budu modni dodatak ili radna snaga na poljoprivrednom imanju. Nažalost danas ljudi gledaju samo sebe ili čak još gore kako da naude drugome da bi njihovo bilo kao bolje ili veće. Postali smo gori od zvijeri jer čak i vukovi posvoje tuđe štene jer će jednom postati član njihovog čopora.