Na pitanje kako bi sumirao ovu godinu iz crkvene perspektive, nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić odgovara kako bi se najradije poslužio onom narodnom koja glasi: “Lete godišta i danci kao sanci“.
– Tako brzo lete i prolaze dani i mjeseci da imam dojam da je godina započela nekidan. A, evo, već joj kraj naziremo. Kad razmišljam o vašem pitanju i odgovoru na njega, primjećujem da se u tom razdoblju od dvanaest mjeseci mnogo toga dogodilo što vrijedi zapamtiti i pozitivno vrednovati. U Zadru smo godinu započeli Osmim festivalom božićne klapske pisme u crkvi sv. Frane, koji u sklopu “Krševanovih dana kršćanske kulture” uvijek razgali ljudsko srce. Jer, to su pjesme koje su se stoljećima pjevale u našim crkvama i obiteljima, a danas uglavnom u crkvama – priča mons. Puljić.
U veljači ste bili u Vatikanu na važnom susretu na kojem je bilo riječi o zaštiti maloljetnika u Crkvi?
Da, od 21. do 24. veljače papa Franjo je pozvao na susret predsjednike Biskupskih konferencija, viših redovničkih poglavara i poglavarica i pročelnike Vatikanskih dikasterija da razgovaraju o zaštiti maloljetnika u Crkvi. Na tom susretu posebice nas se dojmio papin govor na kraju zasjedanja.
Zašto?
Neki su ga nazvali ”povijesnim govorom” jer je problem spolnih zloporaba maloljetnika u Crkvi stavio u širi kontekst spolnih zloporaba djece i maloljetnika u svijetu općenito. Uputio je slušatelje na zastrašujuće razmjere zloporabe maloljetnika u svim kulturama i društvima, pokazao kako pozornica nasilja nije samo obiteljsko okružje, nego i gradska četvrt, škola i sport.
Uz stroge mjere zaštite maloljetnika u Crkvi, kao i efikasne mjere crkvenih kazni za sve koji se u Crkvi budu ogriješili, Papa je na koncu pozvao i odgovorne u društvu da poduzmu sve što je potrebno da se to zlo spriječi i iskorijeni. U svom obraćanju posebice je upozorio na problem internetskog širenja pornografije koje je u stalnom porastu, te potaknuo vlasti na odlučnost u suzbijanju raspačavanja maloljetne pornografije. Uz pornografiju, Papa je upozorio i na fenomen “seksualnoga turizma” koji organiziraju svjetske turističke organizacije u vidu iskorištavanju maloljetnika. Papa je naveo statističke podatke o tri milijuna turista svake godine koji putuju u određena mjesta s tom svrhom. Stoga je istaknuo da u tomu prepoznaje “djelovanje Zloga”, a za ljude koji šire pornografiju rekao je da su postali “sotonino oružje”.
Što je još bilo važno za vas u ovoj godini?
Iz perspektive Zadarske nadbiskupije spomenuo bih gradnju dviju crkava za potrebe vjernika u Zadru, u župama na Novom Bokanjcu i Bilom Brigu. Ova posljednja bit će posvećena na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca, jer je njemu i posvećena. Kad već spominjem kardinala Stepinca, važno je spomenuti da je koncem mjeseca siječnja i tijekom veljače u više gradova diljem Hrvatske i BiH bila predstavljana knjiga mons. Ratka Perića, “Nada koja ne postiđuje”. Knjiga je objavljena u povodu 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije. U knjizi su vrlo stručno obrađene neke teme o kojima je posljednjih godina bilo govora i osporavanja kad je riječ o ulozi blaženoga Stepinca u odnosu prema NDH, Paveliću, Titu.
Kad možemo realno očekivati dovršetak kanonizacije bl. kardinala Stepinca?
Kad smo u studenom prošle godine bili u pohodu “ad limina” u susretu sa Svetim Ocem na slično pitanje papa Franjo je odgovorio kako se još trebaju provjeriti neki dokumenti. Poznato je, naime, da je srpski patrijarh Irinej svojedobno pisao papi da zamjera kardinalu Stepincu “što nije više učinio za ugrožene tijekom Drugog svjetskog rata, a bio je na takvoj poziciji da je to mogao”. I dodaje u spomenutom pismu papi Franji 2014.: “Moramo se suočiti s činjenicom da je, nažalost, uglavnom ćutao.” Prigovore i optužbe da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije dovoljno činio za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, te da je šutio pred stradanjima i žrtvama tijekom rata otklonio je mons. Juraj Batelja u nekoliko knjiga koje je objavila Postulatura. Odatle se vidi da zagrebački nadbiskup Stepinac nije uopće šutio, nego je pisao i protestirao. To isto potvrđuje i mons. Ratko Perić u svojoj knjizi “Nada koja ne postiđuje”, gdje donosi podatak o više od tri stotine i pedeset sačuvanih pisanih dokumenata. A to nije malo.
Zbor biskupa u Hrvatskoj pomladio se prošle godine?
Zbor hrvatskih biskupa dobio je trojicu novih članova: mons. Milan Stipić, apostolski administrator Križevačke eparhije, mons. Bože Radoš, varaždinski biskup i mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije. Bogu hvala na tom daru, a posebno hvala papi Franji na njihovom imenovanju.
Tijekom prošle godine posjetili ste neke naše misije u inozemstvu?
Nedavno sam bio u našoj misiji u Londonu koja je obilježila pedesetu obljetnicu ustanovljenja. To nije velika zajednica, ali je važna kako zbog naših zemljaka koji žive diljem prostranoga engleskoga kraljevstva, tako i zbog hrvatske nazočnosti u tom velikog i važnog europskom gradu. Krajem lipnja pohodio sam hrvatsku misiju sv. Ante u Los Angelesu, gdje je dugo godina djelovao nedavno preminuli svećenik mons. Janko Segarić. Tamo sam predvodio sv. misu i podijelio sakrament sv. krizme ovogodišnjim krizmanicima. Na oba mjesta u susretu s ljudima zahvalio sam im za sve dobro što su učinili za domovinu tijekom vladavine komunizma, i posebice tijekom Domovinskoga rata. Potaknuo sam ih neka i dalje ostanu povezani s maticom zemljom. A svima, koji ih budu tražili da im “pomognu dobiti papire” kako bi otišli u te zemlje, savjetovao sam neka im kažu punu i pravu istinu o životu u tuđini.
Posebice neka im kažu da tamo ne teče med i mlijeko, već ih čeka muka i patnja, znoj i suze, počesto i s prizvukom bolne nostalgije koja ih neće ostaviti do kraja života. I neka im savjetuju da dobro promisle prije nego što se otisnu iz Lijepe Naše.
Uz pohode našim ljudima, drago mi ovdje spomenuti da sam početkom listopada bio u španjolskom svetištu Santiago de Compostela gdje su biskupi Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) razgovarali o “znakovima nade” i pitali se je li vrijeme da se Europa probudi? Biskupi su poslali i svoje pismo Europljanima u duhu poruke koju je veliki Ivan Pavao II. uputio upravo iz toga svetišta 1982.: “Pronađi sebe, Europo stara! Budi svoja! Otkrij svoje početke! Oživi svoje korijene! Povrati se životu!”
Osjećate li “buđenje znakova nade” u Hrvatskoj?
Činjenica je da nas loše slutnje i crne vijesti, o kojima čitamo na stranicama tiskovina ili internetskih portala, a događaju se diljem Hrvatske i svijeta, mogu obeshrabriti i ispuniti sumnjom i pesimizmom. Ipak, kad se malo bolje pogleda sve dobro što se oko nas zbiva, čini se kako nije sve tako crno. Ima mnogo pozitivnih stvari, događaja i akcija koje bude optimizam i nadu. U duhu onoga što pjesnik piše kad veli: “Polja rađaju, djeca se igraju, trče i sanjaju. Nije nas, dakle, ostavio Bog”. Bezbroj je dobrih i pozitivnih događaja i znakova koji nas ispunjavaju realnom nadom i optimizmom. Posebice spominjem mlade koji se nesebično angažiraju u djelima ljubavi kako bi pomogli potrebitima. I to čine bez osobnoga interesa i s pjesmom na usnama. A da ne navodim njihovo druženje u sportu i pjevanje na brojnim duhovnim koncertima. Nije bez razloga sveti Ivan Pavao II. govorio i rado se s mladima družio uz poznati moto: “Mladi, vi ste nada društva i Crkve. Vi ste moja nada”.
Nedavno istraživanje otkriva da pada broj vjernika koji sudjeluju na misnim slavljima, ali da raste osobna pobožnost?
Poznato je kako se u istraživanjima sociolozi koriste određenom populacijom i logikom postotaka kojom onda na nešto ukazuju, zaključuju i komentiraju. Iz pitanja koje ste postavili ispada kao da se pri istraživanju suprotstavilo “osobnu pobožnost” i “pohađanje misnih slavlja”. Gledano s objektivnog gledišta duhovnosti i teologije, misno slavlje trebalo bi biti najveći izričaj pobožnosti, kako one osobne tako i zajedničke. No činjenica je da misno slavlje ima određeni protokol, ritual koji je sastavni dio obreda i slavlja te ga valja poštivati i držati se i teksta i redoslijeda. A čovjek je u današnjim okolnostima “naglašeno individualan”. Brzo ga umaraju “protokoli i propisi”. U tom smislu ne bih znao reći nešto drugo u vezi s padom sudjelovanja na misnim slavljima i rastom osobne pobožnosti, osim slutnje da je posrijedi nesporazum. Ali, i potvrda one stare teze kako je čovjek po prirodi religiozno biće koje tu svoju potrebu i naklonost pokazuje jednom na osoban, drugi put na zajednički način.
Koja je vaša poruka za ovogodišnji Božić?
Božić nam svake godine stvara obiteljsko i blagdansko raspoloženje. I normalno je što se ususret tom velikom danu uređuju stanovi, priprema gozba i pozivaju rodbina i prijatelji. To je sastavni dio rođendanskog rituala. No s obzirom na činjenicu Božjega rođenja ima mnogo stvari koje nam nisu jasne. Ne shvaćamo zašto je Bog silazio s nebeskih visina u ovu našu dolinu suza? Zašto se rodio u malenom gradiću Betlehemu, a ne u nekom velegradu bogate povijesti i civilizacije? Nema jasnog odgovora na ta pitanja osim slutnje kako je to učinio jer je raduje čovjeku. Bog se utjelovio jer je čovjeka zavolio. Stoga se i mi radujemo njegovom rođendanu. I pripremamo se, posebice na duhovnom polju. Dovoljno je bilo poći tijekom došašća po crkvama i pogledati redove pred ispovjedaonicama. Vjernici, naime, žele da ih Novorođeni zatekne očišćene duše i nađe ih budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu. Zato mu i ove godine u obiteljskom okuženju i u crkvi radosno i od srca pjevamo naše drage božićne pjesme. A on kao naš prijatelj i Spasitelj stvarno dolazi i pohađa nas. Kuca na vrata naše duše i nosi darove blagoslova i mira. Jer “obećanoga Mesiju” proroci su davno navijestili, a pokoljenja s nestrpljenjem iščekivala. Prorok Izaija to slikovito opisuje rečenicom: “Dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan” (Iz 9,5). Ovo otajstvo Božjega utjelovljenja povezalo je Boga s čovjekom i združilo nadnaravno s naravnim, izvanvremensko s vremenskim.
Očaran tom neshvatljivom tajnom Grgur Nazijanski piše kako je “vječni i nevidljivi Sin Božji uzeo naše siromašno tijelo da nas obogati svojim božanstvom, a čovjeka da oslobodi i k sebi privede”. Stoga je Isusovo rođenje najsvjetliji događaj ljudske povijesti. Tada je, naime, u svijet opterećen nepravdama, grijehom, sukobima i ratovima sišla Ljubav, Istina, Pravednost i Svetost. U tom smislu božićni su dani ostvarenje onoga “vremena spasenja i pomirenja za kojim su čeznuli drevni patrijarsi i proroci”, kako veli Karlo Boromejski. I dodaje da Crkva upravo u božićnom vremenu “svečano zahvaljuje Ocu nebeskom što nam je poslao Onoga koji će nas poštenu življenju poučiti, priopćiti plodove kreposti, samu nam istinu otkriti i pozvati nas među baštinike vječnog života”. Božiću zapravo i ne treba posebno tumačenje. Sve je rečeno u samom događaju. To je dan našega spasenja kad je “veliki i vječni Dan došao u ovaj kratki vremeniti dan i postao naša pravda, posvećenje i otkupljenje“ (sv. Augustin). A na zemlju ispunjenu tamom i besmislom sišla svjetlost velika. U rođenom “bogočovjeku” Isusu, kojega je rodila Marija, dogodio se Božji poklon, dar zemlji, svim ljudima, vremenima i svim narodima. U malom djetetu, koje leži na slamici, Bog je osobno “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa”. I ušao u naše obitelji i u našu osobnu povijest. Stoga, i ove godine smijemo se nadati njegovu pohodu i blagoslovu. U iščekivanju toga milosnoga dolaska pod naš krov i u naše obitelji, mi s vjerom ispovijedamo da su njegova vremena i vjekovi. I od srca mu kličemo i molimo: “Dođi, Gospodine Isuse!” Stoga, svim vjernicima želim blagoslovljen Božić i njegovim mirom ispunjene dane nove 2020. godine!
Kad ti netko tko nema djece soli pamet o djeci, i netko tko nikad u životu ništa teško nije radio soli pamet o muci i znoju i teškom radu...