U novom izbornom ruletu svaki bezveznjak može u ljetnoj kampanji zvučati učeno

I tako ćemo opet na parlamentarne izbore. Blago nama kada svako malo dobivamo priliku birati s bogatog menija političkih stranaka i tzv. nezavisnih lista. Strogi centar, desni centar, lijevi polucentar, tri milimetra desno, pet centimetara lijevo… spektar je toliko gust i multidimenzionalan da svaki bezveznjak može zvučati učeno u ljetnoj kampanji koja će se opet odvijati bez ikakvog stvarnog sadržaja. Izbori shvaćeni kao rulet, kao kockanje. Da je tome tako najbolje svjedoči tragikomičan interes čelnika dojučerašnje vladajuće koalicije (pardon, „suradnje u provođenju reformi“) za obračun potencijalnog zeta i punice na pripetavajućim prijevremenim izborima u Vrgorcu. Vrgorac kao startni blok za nacionalne izbore. Možda i za referendum u Ujedinjenom Kraljevstvu. Uglavnom, zet je smlavio punicu i sada se očekuje procvat u Vrgorcu a i šire. Na mladima svijet ostaje.

Doista, rujanski izbori ništa neće razriješiti. Prognoziram – nijedna bitna tema neće biti predmetom kampanje. Nijedno sučeljavanje neće otići dalje od uobičajenog verbalnog mačevanja bez sadržaja. Nijedno sučeljavanje neće rezultirati usporedbom konkretnih politika. Zašto? Konkretnih politika velike stranke nemaju. Ne slučajno. One su postale same sebi svrhom. Zadnja linija obrane većini političara je stranačka funkcija i zastupnički mandat, a ne neko istaknuto mjesto u izvršnoj vlasti. Stranke su vječne, vlade su prolazne. Vratimo se dvjema najvećim strankama. One su do danas iznjedrile oko 200 ministara, tridesetak potpredsjednika vlada, sve predsjednike vlada osim Oreškovića. Akumulirale su ogromno političko iskustvo i institucionalno pamćenje. Kao kolektiviteti „znaju sve“. Izmjenjivale se na vlasti nekoliko puta. Svejedno, ni HDZ ni SDP neće prezentirati kratke, jasne i kvantificirane programe u ne više od deset točaka. Nema šanse. Sve što ćemo u kampanji dobiti opet će biti opća mjesta i lupetanja tipa „podrška malom i srednjem poduzetništvu, europski fondovi, uklanjanje administrativnih barijera, zaštita najugroženijih, zaustavljanje iseljavanja, porezno rasterećenje, izgradnja društva znanja, pelješki most, besplatno ovo i ono…“. Nijedna bitna mjera neće biti jasno definirana. Zašto? Zato jer ih nemaju! A nemaju jer u strankama ne postoji rad u tišini na definiranju rješenja za probleme. Jedini „rad“ je pre..ravanje pred upaljenim kamerama. Koji se uglavnom svodi na pronalaženje lopova i izdajnika u suparničkim redovima. Znam da je naivno očekivati ozbiljne rasprave u sezoni godišnjih odmora, nogometne euforije i Olimpijskih igara. Naivno bi bilo i u nekom drugom vremenu. Pa što nam je onda činiti? Iz protesta „kazniti“ velike stranke davanjem glasova kojekakvim bezveznjacima koji su to grlatiji što je manja šansa da će o ičemu biti u stanju odlučivati osim o brojenju do 76? Ne izlaziti na izbore? Prekrižiti listiće? Ja bih krenuo najtežim i najduljim putem. On počinje buđenjem nacije. Suočavanjem s realnošću. Kada već stranke ne rade svoj posao, relevantni dijelovi javnosti moraju poraditi na buđenju onih ostalih.

Upornom borbom za promicanje obične istine o svijetu u kojem živimo i o našim mogućim odgovorima na izazove. Postavljanjem konkretnih pitanja i traženjem od stranaka da se izjasne konkretnim odgovorima. Pa tako, gospodo kandidati, koliki će biti deficit državnog proračuna u 2017. ako vi dođete na vlast? Kolika će biti suma isplaćenih mirovina? Koliki će biti prihodi HZZO-a? Iz kojih izvora? Kolika će biti plaća liječnika u državnoj bolnici? Pa kada počnu mucati o racionalizacijama i uštedama, pitajmo ih – koliko i kojih bolnica ili odjela će zatvoriti dođu li na vlast? Gdje to piše u njihovim programima? Na kojoj sjednici je usvojen taj i takav program koji obvezuje članove? Gadno, zar ne? No, to je samo početak. Nastavljamo. Kako će izgledati vlasnička struktura Ine na kraju 2017.? Hoće li država ili MOL imati većinsko vlasništvo? Ako će ga imati država, koliko će to koštati? Što je to strateški interes države u Ini? U kojem stranačkom dokumentu to piše? Na kojoj sjednici je taj dokument prihvaćen? Čija je nafta ispod hrvatskog teritorija? Koliko se ona naplaćivala i po kojoj cijeni će se ubuduće naplaćivati? Koja je sadašnja vrijednost drvne mase u hrvatskim šumama? Po kojoj cijeni država prodaje kubni metar hrasta poduzeću Hrvatske šume? Koliko je to u usporedbi s austrijskim ili ukrajinskim šumama? Još gadnije. Kojim dionicama u državnom vlasništvu će se smanjiti javni dug? Gdje vam je lista „nestrateških“ poduzeća koja idu u privatizaciju? A strateških? Po kojim se kriterijima prelazi s jedne liste na drugu? U kojem stranačkom dokumentu to piše? I tako unedogled. Pa će se valjda jednog dana izbori svesti na racionalan izbor između različitih politika i prestati biti najobičnije igranje lota.