Dugo najavljivani reformski paketi propadaju jedan za drugim. Nimalo čudno. O njima nije bilo nikakve rasprave u vrijeme kada je trebalo biti – prije pisanja izbornih programa u političkim strankama i, još važnije, nakon što su napisani i objavljeni programa u javnosti, ali prije izbora.
Izbori se tako odvijaju na svemu drugome, samo ne na onim temama koje bi trebale biti kriterij biranja. Zašto? Jer bi se izgubili glasovi, kažu politički „stratezi“. Kvalitetni programi i ljudi dobivaju 0,8 posto glasova na nacionalnoj razini, reći će. Točno. Upravo zato dobivamo ovo što imamo danas. Pokušaj „blitzkrieg“ reformi završava raskolom u Saboru i političkim strankama i zahtjevom za novim, još besmislenijim izborima.
Pitam se ponekad imaju li neki naši vodeći političari pojma u kakvom svijetu živimo? U strankama, vidimo, ništa nisu naučili. Sve sam uvjereniji da nemaju. Jer kako drugačije objasniti pojavu da nam budućnost (a ponajviše prošlost!) žele (re)formirati ljudi koji su besramno nekritični prema vlastitim nesposobnostima i ograničenjima i još besramnije ignoriraju notorne i lako provjerljive činjenice. Doista, kako ih nije sram, s tako malo znanja i vrlina gurati se na mjesta na kojima se pretpostavlja iznadprosječna obrazovanost i socijalna inteligencija?
Meni, primjerice, ne pada na pamet kandidirati se za tisuće različitih funkcija – vidim ljude koji su bolji od mene u onim parametrima koji su bitni za tu funkciju. Mnogi od vas razmišljaju slično. Neki, na nesreću, potpuno suprotno. Kako se zaoštravaju politički sukobi oko tzv. kurikularne reforme meni se sve snažnije nameće dodatno pitanje – kakav će nam biti „konačni proizvod“ reforme?
Ako su zamišljeni konačni „proizvod“ te reforme zdravi mladići i djevojke, prepuni motiva, znanja i vještina da ovdje, u Hrvatskoj, sami stvaraju radna mjesta za sebe i one druge koji su imali manje sreće, usput vraćajući stravične dugove koje su im ostavili djedovi, bake, očevi i majke … onda uistinu imamo velike, nerješive probleme. I ne samo mi. Oni koji malo pojma imaju trebali bi sada postati konačni arbitri o kurikularnim temama koje impliciraju ne samo znanje o današnjem svijetu nego i tome kuda svijet ide u idućih trideset godina. Jer, ako sutra krenu novi obrazovni programi, njihova kvaliteta bit će testirana kada vrtićki klinci diplomiraju – za dvadesetak godina.
U kojima će se svijet promijeniti, to je jedino sigurno. Prije nekog vremena gledao sam zgodan videoisječak s neke utakmice nekog američkog sporta. Usred napete igre kamera na suprotnoj tribini hvata skupinu dvadesetak djevojaka koje, sve do jedne, potpuno ignorirajući događanja na terenu, zure u pametne telefone i tipkaju poruke ili šalju slike tko zna kome i u kojem dijelu svijeta. Ili čak možda gledaju izravni prijenos nekog drugog događaja. U svakom slučaju, mene se najviše dojmio jedan od dvojice komentatora. Nakon očekivanog šaljivog dijela komentara na temu „djevojke i muški sport“ čovjek spontano postavi pitanje – a zamislite kako li je tek njihovim roditeljima koji bi ih kao trebali odgajati? Ne možete odgojiti nekoga tko vas potpuno ignorira i čita ili sluša nekoga nepoznatog drugog, trećeg … milijuntog. Sada, ovdje, bilo gdje, bilo kada, gotovo bez ikakva troška preko superbrzog interneta.
Doista, tko će sve odgajati i obrazovati djecu koja se rađaju ovih dana? Treba li podsjećati da je u današnjim okolnostima objektivna moć klasičnog modela odgoja – obitelj plus školski profesor plus domaće institucije – pred ogromnim izazovima, najblaže rečeno. Umjesto traženja odgovora na ova pitanja, kod nas se rasprava svodi na nekoliko dežurnih ideoloških i svjetonazorskih tema, od kojih neke nikada neće biti apsolvirane, jer ni drugdje nisu. Stoga je užasavajuće slušati političke rasprave u kojima se zagovaraju „reforme“ koje podrazumijevaju svijet s neprobojnim državnim granicama, carinskim zidovima, ograničenim brojem putovanja u inozemstvo, zabranom zapošljavanja stranaca, vizama…
Suverene države u kojima je mala mobilnost i rada i kapitala, a informacije se prenose usmenom predajom ili pisanim dokumentima koji putuju tjednima s kontinenta na kontinent. Nepodnošljivo je slušati trabunjanja o tzv. strateškim tvrtkama.
Nepošteno je zavaravati ljude kako će, primjerice, naša strateška grana poljoprivreda procvasti rastom tisuća OPG-ova na po dvadesetak hektara. Ili s 30 muznih krava. Trideset nije malo, reći ćete. Malo je, propast će. Ali u istoj toj Slavoniji raste softverska tvrtka koja zarađuje i podržava farme krava, ali isključivo one s više od 5000. Pet tisuća! Pet tisuća, doslovce, profitnih centara! Gdje su? U Americi. Što znaju Amerikanci … kod njih je sve privatno i zbog profita. Mi ćemo našu djecu odgajati na drugačijim modelima. Čovjek prije profita…
