Katolički Odgojno-obrazovni centar u Požegi organizirao je danas redoviti godišnji formacijsko-duhovni susret profesora, učitelja i djelatnika katoličkih škola Požeške biskupije kojem je nazočio i biskup dr. Antun Škvorčević.
On je pozdravio djelatnike katoličkih škola iz Požege i Virovitice te podsjetio da je upravo vjera u Isusa Krista prodor svjetla u našu životnu tamu- To je ilustrirao citirajući i Dostojevskog iz njegova Pisma Nataliji Fonzivinoj iz 1854. godine gdje on tvrdi: „Sin sam ovog vremena, sin manjkave vjere i svakodnevnih sumnji i to sam sve do dna. Ali kakvih me je teških muka koštala i još me košta čežnja vjere koja mi je u duši toliko snažnija koliko su u meni prisutnija suprotna stanja“.
Nadodao je biskup kako se i nama svakodnevno događa to isto i kako nam kao i Dostojevskom Isus Krist ostaje izazov i šansa ako ga cjelovito prihvatimo. Učiteljima je poručio da upravo po živoj vjeri u Isusa Krista postaju djeci i mladima svjedoci onoga što je u katoličkim školama drugačije i više nego u drugim školama: gledati sebe u Isusovu svjetlu, nastojati ostvarivati čovjeka po njegovoj mjeri, živjeti u mogućnostima njegova Duha.
Zatim je dr. Krunoslav Novak, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu održao predavanje na temu „Mladi i mediji“. Istaknuo je prednosti i nedostatke medija u odgoju mladih istaknuvši kako su mladi rođeni i odgojeni u novoj medijskoj „kulturi“ gdje počesto dolazi do nesporazuma između internet generacije i generacije pridošlica koje nisu rođene u doba elektroničke revolucije. Pozvao je učitelje na prihvaćanje takvog života ali uvijek s dozom obzira i laganog „kočenja“ u brzom napretku. Istaknuo je kako katolička škola treba uvijek paziti na cjeloviti odgoj osobe te ne smije zaboraviti duhovnu dimenziju, odnosno žrtvu i odricanje u odgoju mladih, a ne prepustiti se hedonizmu.
Žrtva i odricanje jesu važni i to od najranijih nogu. Tako odgjani ljudi su manje depresivni i bolje se nose s frustracijama. Ovo što govorim nije iz knjiga, već iz života, a to znam na velikom uzorku. No, tko će to učiti djecu? Razmaženi roditelji, ljudi koji nemaju priliku raditi i zaraditi osnovno za život? Kako će ti roditelji imati čvrstinu i sigurnost, kako će znati da su i sami na dobrom tragu kada baš ničim ne vladaju? Crkva, dakako, nije dobar primjer za priču o odricanju pa niti žrtvi. Crkva uzima gdje stigne i koliko može, a hini skromnost. Crkva teško danas može bilo koga privući na žrtvu i odricanje. Ono što dobiju od ljudi jest najvećim dijelom od staraca i od ljudi koji se uklapaju u drštveno poželjne oblike ponašanja.