'U Oluji je sudjelovalo 19 MiG-ova i nijedan nije pao niti je pogođen'

Nakon pada MiG-a prije desetak dana, hrvatsku političku scenu preplavile su rasprave o budućnost našeg ratnog zrakoplovstva. O tome, ali i o brojnim svjetskim krizama, razgovarali smo s bivšim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske i geostrategom, umirovljenim admiralom Davorom Domazetom Lošom.

:: Kako gledate na situaciju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu – hoće li Hrvatska uspjeti sačuvati zračnu eskadrilu?

Vojska koju smo 2000. godine ostavili, general Pavao Miljavac kao ministar obrane i ja kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, bila je pobjednička vojska. Ne jednom, u svijetu, tih godina znali su reći da priznaju tri vojske: američku, izraelsku i hrvatsku. Ali nakon 14 godina od te naše pobjedničke vojske malo je toga ostalo. Od 2000. krenulo je njezino sustavno uništavanje iako je oružana sila temelj opstojnosti svake države na svijetu, pa tako i naše. Pad MiG-a, i to na obljetnicu Oluje, simptomatičan je. Naime, u vojnoj operaciji Oluja 1995. imali smo 19 operativno sposobnih MiG-ova. Svi su u operaciji bili korišteni i nijedan nije pao ili pak oboren. Naši su piloti izvodili dva-tri borbena leta dnevno, što je iznad standarda NATO-a. To dovoljno govori o sposobnosti ljudi i tehnike u to vrijeme.

:: Što će biti s hrvatskim nebom ako ostanemo bez zrakoplovstva?

Izgubimo li suverenitet nad nebom, automatski gubimo bitan dio suvereniteta države. Hrvatska je članica NATO-a i u perspektivi je, kao pobjednica u ratu, trebala čuvati ne samo svoje nebo nego, recimo, Slovenije i(ili) Crne Gore koja će uskoro biti primljena u Savez. Ili Albanije, pa čak i Mađarske, jer smo mi naprosto jedina vojska u okružju s respektabilnim borbenim iskustvom. Kad me je s mjesta načelnika Glavnog stožera HV-a protuzakonito 2000. godine smijenio Stjepan Mesić, na mjesto ministra obrane došao je Jozo Radoš. Prethodno smo general Pavao Miljavac i ja vodili ozbiljne razgovore s Izraelom. Da su se ti razgovori nastavili i realizirali, danas bismo imali jedano od najboljih zrakoplovstava. Ali je Radoš, kao protagonist destruktivne politike, sve to blokirao.

:: O čemu ste pregovarali s Izraelom?

Od naših MiG-ova ostali bi motor i trup. Avionika – radarski, računalni i elektronički sustavi – što je najvrednije i najbitnije u zrakoplovu, sklopili bi se od izraelske tehnike. Osim toga, zrakoplovi bi bili naoružani izraelskim raketnim sustavima, prije svega raketama zrak-zrak, ali bi se mogla koristiti i druga njihova, i ne samo njihova, ubojita pametna sredstva. Bilo je dogovoreno da prvi zrakoplov opreme naši stručnjaci, naravno u suradnji s izraelskim, a onda bismo mi sami preuzeli posao, i to u Hrvatskoj. Tadašnji Tehnički zrakoplovni zavod u Velikoj Gorici imao je stručnjake koji su bili na iznimno visokoj svjetskoj razini. I oni ne bi sklapali samo naše nego i zrakoplove za ostale zemlje u svijetu koji bi preuzeli ovakav model. Jer je i Izraelu bilo u interesu da izveze svoju tehnologiju preko nas. Međutim, to je sve skupa uništeno.

:: Je li bilo još kakvih pregovora s Izraelcima osim o avionima?

Postojao je program da se u Đuri Đakoviću na platformi tenka T-84 koji smo proizvodili ugrađuju izraelske haubice s najsuvremenijom elektronikom. A djelotvornost takvog sustava može se vidjeti u najnovijem sukobu u Gazi. Takvi borbeni sustavi visoke mobilnosti mogli su se proizvoditi i za ostale zemlje. No, politika šesteročlane koalicije i Jozo Radoš, kao ministar obrane, sve su zaustavili. Posljedica je takve destruktivne politike, koja nije bila u stanju promišljati ni godinu dana unaprijed, a poglavito petnaest i više godina, katastrofalno stanje koje vlada ne samo u zrakoplovstvu nego i u Ratnoj mornarici i u Kopnenim oružanim snagama koje smo stvorili u ratu. Sa sjetom se prisjećam kako su američki i izraelski stručnjaci govorili da imamo najboljeg pješaka na svijetu. Naime, u Oluji su hrvatske kopnene snage ostvarile tempo napada više od 800 metara na sat, što je poteškoća i za najuvježbanije snage NATO-a.

:: Što bi sada bilo rješenje za zrakoplovstvo?

Ponovno otvoriti razgovore s Izraelom. Moja je preporuka ne kupovati švedske zrakoplove tipa Gripen zato što oni nisu nigdje borbeno testirani. Ne tvrdim da oni tehnički i tehnološki nisu dobri. Naprotiv. Sa Švedskom bih zadržao suradnju u opremanju snaga Ratne mornarice, budući da imaju vrlo kvalitetne zapovjedno-obavijesne sustave, raketne i topničke sustave, za vođenje integriranih operacija na moru. Otvorio bih i razgovore sa SAD-om. Mi smo članica NATO-a i u geostrateškom smislu smješteni smo na prvim vratima Euroazije. A vidimo što se događa u Ukrajini, u dubini tih prvih vrata Euroazije. Stoga bi posve razložno bilo od Amerikanaca tražiti zrakoplove, recimo, tipa F-16. Nedvojbeno je da Hrvatska mora biti sposobna sama zaštititi svoj suverenitet u sve tri protežnosti (zemlja, more, zrak), ali je posve razložno i to da se zrakoplovstvo mora graditi optimalno s gospodarstvom. A to bi danas bilo 12 borbenih zrakoplova.

Ukrajinska kriza prva je koju ne kontroliraju Amerikanci, već Rusi. I to je nova paradigma u geopolitici

:: Kakvo je trenutačno stanje u našem okruženju? Ima li ratne opasnosti?

U geostrategiji postoji unutarnji i vanjski krug. Neposredno okruženje je unutarnji krug. Srbija ima Memorandum 2 iz 2011., i po njemu politički djeluje. U ovom novom srpskom Memorandumu vrlo jasno stoji da Srbija mora ostvariti ono što je u ratu izgubila. A to može samo ako se promijeni karakter Domovinskog rata. Što znači da taj rat nije agresorski od Srbije, nego da je on građanski. Tko danas u Hrvatskoj “upucava” tezu o građanskom ratu? Izvršna vlast. Zbog toga se o tom srpskom Memorandumu u Hrvatskoj uopće ne govori. S druge strane, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, namjerno se zaboravlja da je Erdoğanova ekipa napisala strategiju pod nazivom Strateška dubina. U njoj se promišljaju turski strateški interesi sve do daleke 2071. Ta je godina odabrana, nimalo slučajno, kao tisućita godina od početka Otomanskog Carstva. Sama riječ dubina, u strateškom smislu, kako je vide turski stratezi kada je u pitanju Zapad, seže do Austrije. Dakle, turska politika se ni danas nije odrekla Beča, odnosno, nije preboljen poraz pod Bečom. U ovom, našem hrvatskom slučaju, u vanjski geostrateški krug ulaze događanja oko Ukrajine, Sirije ili u Gazi. To je bitka za prva vrata Euroazije. A ta prva vrata Euroazije protežu se od Hrvatske, preko jugoistoka Europe, pa sve do Izraela. Tko kontrolira ta vrata, kontrolira ulaz u Euroaziju. Danas je borba za Ukrajinu u biti borba za Euroaziju.

:: Kako se događanja u Ukrajini odražavaju na Hrvatsku?

To je još jedan dodatni argument da Hrvatska mora imati snažnu oružanu silu u okvirima koje ona gospodarski može podnijeti. To više što je ona i članica NATO-a. Posve je realno da će ukrajinska kriza potrajati. U Ukrajini i oko nje, dakle, u dubini prvih vrata Euroazije, izravno se sučeljavaju interesi SAD-a i Rusije. A kada se moćni “hrvaju”, tada je sve moguće, a najizglednije je da stradaju “mali”. Još 2008. Putin je G. W. Bushu na obali u Sočiju kazao ovo: “Gospodine Bush, ovo je zadnja crta (Ukrajina) koju možete dodirnuti, inače slijedi veliki rat.” A veliki rat je nuklearni rat. Ovo što se događa danas preozbiljne su igre. Zato je prijeko potrebno još jednom ponoviti geslo vladanja svijetom: Onaj tko kontrolira prva vrata Euroazije, gdje se na njezinu početku nalazi Hrvatska, bit će gospodar 21. stoljeća. Dakle, Hrvatska se nalazi u najznačajnijem geostrateškom području na svijetu, i kao članica NATO-a, i ne svojim htijenjem, može biti uvučena u rat. To je dodatni razlog zašto se hrvatska politika mora uozbiljiti i, nakon četrnaest izgubljenih godina, početi uvažavati stratešku razinu promišljanja.

:: Je li SAD na neki način htio zaokružiti Rusiju sa svih strana?

Primanjem baltičkih država u NATO Rusija je u dobroj mjeri “izolirana” na Baltičkom moru. A Rusija ne smije biti zatvorena. Još od testamenta cara Petra Velikog – koji je rekao: Ako Rusija želi biti moćna sila, mora izaći na topla mora – njezino ključno dvorište je Crno more. Njegovo je značenje u geostrateškom smislu danas još veće nego što je bilo jučer jer se nalazi na Putu svile. I Rusija sebi nije mogla dopustiti da i tu bude istisnuta. Zato je poduzela mjere koje su sa stajališta strategije posve logične. Dakle, ne kažem da je to pravedno, ali jest razumljivo. Ova će ukrajinska kriza nažalost potrajati. U kojem će se smjeru ona dalje odvijati, teško je čvrsto ustvrditi. Ali jedno je jasno – prvi se put dogodilo da krizu ne kontrolira SAD, nego Rusija. I to je ta nova paradigma u odnosu velikih igrača na šahovskoj euroazijskoj ploči. Ovo vrijeme, u mnogočemu, sa stajališta geopolitike podsjeća na predvečerje Prvog svjetskog rata.

:: Geostrateški gledano, kakve poteze vuče Putin u ovim krizama?

Može se ustvrditi da sa stajališta ruskih nacionalnih interesa Vladimir Putin povlači odlične poteze koji su za Zapad neočekivani. Primjenjuje ono što je 2007. u Münchenu i nagovijestio – da će na svaku asimetriju SAD-a odgovoriti asimetrijom. Rusija danas vrlo uspješno na svjetskoj razini vodi i informacijski i medijski rat sa Zapadom, što je do jučer bilo nezamislivo. Putin odlazi u Latinsku Ameriku, u posjet Kubi, Nikaragvi, Brazilu i Argentini u vrijeme ukrajinske krize, čime pokazuje SAD-u da je odlučan, i ako to bude geopolitička situacija nalagala, voditi igru i u američkom dvorištu. Rusija je nedavno ustrojila strateške vojne snage za Arktik, odakle su prve količine nafte već dospjele na tržište. U posjet papi Franji dolazi s jedanaest ministara, što je više nego jasna poruka da su dvanaestorica Rusa, to jest ruska politika, spremni za ozbiljan ekumenski dijalog... Sve navedeno Putina oslikava kao jakog državnika koji zna vući, šahovskim rječnikom rečeno, dobitne poteze.

:: Hoće li doći do jačanja suradnje Kine i Rusije?

SAD je još 1991. definirao da će 21. stoljeće biti američko i da će oni biti jedini policajci svijeta. Međutim, američka unipolarnost nije prošla. Dvadeset i više godina kasnije svijet se nalazi na početku višepolarnog svijeta. Sa stajališta geopolitike to je bolje za svjetski mir. Dakle, jedan pol je Amerika, drugi je Rusija, treći Kina, četvrti Indija, peti su islamske zemlje, iako su one potpuno razjedinjene i dovedene u kaos u jednom pomno razrađenom planu, te šesti latinskoameričke zemlje koje se bude. Prisjetimo se s kojim su domoljubnim zanosom pjevali svoje himne na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu. No, da se vratimo na pitanje – čim su uvedene sankcije Rusiji, Kina je napravila platformu za izvoz voća i povrća u Rusiju. Rusija se ima gdje okrenuti, ona će se okrenuti Euroaziji, a to je središte svijeta. A i Kini je sada otvorena mogućnost da se usmjeri u to područje, i postat će velika sila kad izađe na oceane. Već nadzire Južno i Istočno kinesko more, a uvođenjem u operativnu uporabu prvog nosača zrakoplova napravila je veliki iskorak u tom smjeru. Sukob s Japanom je programirani dio strateške igre. Amerika pokušava preko Japana usporiti jačanje moći Kine na Pacifiku. Neosporno, svijet ulazi u potpuno novo geopolitičko preslagivanje.

::: Tko bi trebali biti naši najveći saveznici u svijetu?

Zahvaljujući predsjedniku Ivi Josipoviću mi danas vodimo probritansku politiku. U trenutku kada smo ulazili u EU, Josipović odlazi u London i kaže da će naš strateški partner biti Velika Britanija. A politika Velike Britanije uvijek je bila, i uvijek će biti, protuhrvatska, kao što će i uvijek biti prosrpska. Više nego jasno je rekao da će u EU Hrvatska provoditi britansku politiku. A britanska politika u EU svodi se na sljedeće – ona je jednom nogom u EU, a drugom vani. Ona je u biti remetilački čimbenik u EU, pogotovo prema Njemačkoj. To u prijevodu znači da će Hrvatska biti u sukobu s ostalih 26 članica EU, uključujući i Njemačku. Ne samo da je žalosno nego je dugoročno tragično za Hrvatsku što sadašnja politička elita vodi politiku “zapadnog Balkana”. Umjesto da naše polje bude od Baltika, preko Poljske, Češke, Njemačke, Mađarske, Austrije, Slovenije, u Hrvatskoj se sustavno radi na “zapadnom Balkanu” ili četvrtoj Jugoslaviji. I na početku turističke sezone(!?) događa se summit “zapadnog Balkana” u Dubrovniku na koji dolazi gospođa Merkel i kaže: Mene zanima željeznička pruga München – Ljubljana – Zagreb – Istanbul! I zanima me autocesta od Trsta, jadranskom obalom Hrvatske, Crne Gore i Albanije do Grčke! Drugim riječima, ona jasno šalje poruku: Naš geostrateški interes je Sredozemlje.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

:: Znači, treba se vezati uz Njemačku...

Hrvatska se ne treba vezati ni za koga. Ona kao politički subjekt mora voditi računa o svojim nacionalnim interesima. Zato je razložno da Njemačka kao strateški partner ima prednost, a umjesto toga vodi se britanska politika, a time posredno i jugoslavenska. Ali nije ni čudo kad u Uredu predsjednika sjedi Dejan Jović koji je britanski državljanin. I on na Pantovčaku zastupa britansku, protuhrvatsku politiku, a predsjednik Josipović to slijedi. I zato je Hrvatska istodobno došla u dvije krize – jedna je kriza identiteta, a duga je kriza autoriteta.

:: Tko su nam još važni partneri osim Njemačke?

SAD i Izrael. SAD bi trebao biti važan partner jer nam je u političkom smislu dao zeleno svjetlo za Oluju. Britanci, Francuzi, Kanađani i neizbježni Nizozemci bili su protiv toga da Hrvatska ide u operaciju. Oni bi nam uveli sankcije, ali Amerika je bila spremna uložiti veto. Dakle, dali su nam zeleno svjetlo, ali ništa u vojnom smislu nisu planirali. To se namjerno sustavno ubacuje u javni prostor kako bi se umanjila strateška sposobnost hrvatske oružane sile. Naprotiv, učili su poslije od nas. Oni su vodeća članica NATO-a i ključni svjetski čimbenik i bilo bi posve logično da su strateški partner. A Izrael zbog suradnje o kojoj sam govorio, ali i zato što smo mi na početku, a oni na kraju prvih vrata Euroazije.

:: A tko bi prema vašem mišljenju provodio takvu politiku ako kažete da i HDZ i SDP vode istu politiku?

Da, mi u Hrvatskoj imamo bipolarnost. Od 2000. naovamo imali smo dvije HDZ-ove i dvije SDP-ove koalicijske vlade. I kad se analizira, može se vidjeti da je svaka vlada bila lošija od prethodne. Drugim riječima, to znači da bi iduća, peta vlada, trebala biti još lošija, pa se narod s pravom može pitati – “Ljudi moji, je li to moguće?” Da, moguće je. Moj je stav da su predsjednički izbori važniji od izbora za Hrvatski sabor. Zašto? Jer predsjednik ima tri važne i ključne ovlasti. Prva je nacionalna sigurnost. A pod Josipovićem je dokrajčen svrhovit obavještajni sustav, tako da je u Hrvatskoj na djelu unutarnja agresija jer su blokirane sve stvaralačke snage i sve institucije osim Katoličke crkve. Druga ovlast su oružane snage. One se moraju postaviti na razinu koja će odgovarati Hrvatskoj u izazovima koji su već sada prisutni i koji će uslijediti. Problem je što se u Hrvatskoj ne znamo pobjednički ponašati. U ovih 14 godina učinjeno je sve da se ubije pobjednički duh. Pobjednički se ponašati nije trijumfalizam prema bilo kome, pa ni prema Srbima, već odnos prema izgradnji države. I treća je ovlast vanjska politika. Ona je potpuno pogrešna, a još uvijek nema nove hrvatske politike. I tražiti nove ljude samo unutar ove dvije političke opcije bilo bi potpuno promašeno. Ako pobijedi gospodin Ivo Josipović, ostaje ista politika, a slijedom toga entropija, odnosno urušavanje sustava. Dakle, na Pantovčak mora doći netko posve novi kako bi odlučnošću raščistio ovo što je unutarnja agresija učinila.

:: Zašto ne dolazite u Knin na obljetnicu Oluje?

Nisam u Kninu već 14 godina. Svaki me put uljudno pozovu. Međutim ja se ne odazivam jer smatram da mi ne znamo što je temelj ove države. A temelj Hrvatske je 5. kolovoza. A što oni rade? Oni nas vraćaju neprekidno i sustavno, čak nasilno, u 10. travnja i 29. novembra. Ne zovemo mi 5. kolovoza slučajno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Mi ne smijemo graditi temelj države na porazima, kao što to radi Srbija, nego na pobjedi, čistoj pobjedi, najčistijoj pobjedi u povijesti ratovanja, ma koliko se neki trudili da dokažu suprotno. Neka se samo prisjete riječi suca Merona u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima: “Svako razumno sudsko vijeće donijelo bi ovakvu odluku.” A nerazumnika u Hrvatskoj, poglavito u dijelu politike i medija, poprilično ima. I ne može biti proslave ako se ne pozovu svi generali, svi zapovjednici na svim razinama, svi branitelji i ako se ne pozove cijeli puk u Knin. Zato sam ove godine, nakon četrnaest godina, obukao svečanu bijelu odoru te nazočio polaganju vijenaca za poginule branitelje, misi u rapskoj katedrali i svečanoj sjednici Gradskog vijeća Raba. Odoru sam obukao za Pobjedu i Ljubav.