U Osijek je došao kao migrant iz Iraka prije devet godina: 'Nisam odmah bio toplo prihvaćen, ali sada mi je prirastao srcu'

Twana Rasul, Kurd iz Iraka, devet godina već živi u Osijeku, a Hrvatska je postala njegova domovina. Ovdje je završio školu, zaposlio se u poznatoj osječkoj brijačnici, zaljubio se i dobio dijete. U Hrvatsku je stigao putem migrantske rute Irak - Turska - Grčka - Sjeverna Makedonija - Srbija - Hrvatska 2016. godine, a prošao je i horor pretrpanog gumenjaka između Turske i Grčke. Na put u bolji ćivot krenuo je s bratom iz rodnog Erbila i iako je planirao otići u Finsku gdje mu je živjela jedna od sestara, s granice sa Slovenijom vraćem je u kamp u Hrvatskoj pa je ovdje i ostao. Njegov stariji brat odlučio se vratiti u Irak, no Twana to nije želio. Nakon devet godina, kada si je posložio život u Osijeku, odlučio je otići posjetiti svoju obitelj i Irak, a svoje je iskustvo prepričao za Glas Slavonije. 

Twana je iz velike obitelji, ima šestoricu braće i osam sestara, samo jedan brat i jedna sestra mlađi su od njega. Otac mu je preminuo od karcinoma četiri godine prije njegova odlaska iz Iraka.

- Erbil se jako promijenio otkad sam iz njega otišao, poprilično je narastao, niknulo je puno modernih zgrada... Ne bih se više ondje sâm snašao. Došli su po mene na aerodrom, moram priznati, bio sam toliko pod emocijama da je dobro što se nisam srušio. Svi smo plakali, od sreće, naravno, nakon desetak godina taj je naš susret bio ravan čudu. Bio sam u centru pažnje tih mjesec dana u Iraku, ne mogu vam ni opisati koliko mi je to bilo lijepo, posebno, i nakon dva mjeseca prebirem dojmove - ispričao je irački Osječanin. 

Kada je u Osijek stigao privremeno je bio smješten u Domu za odgoj djece i mladeži, a onda je prebačen u Dom Klasje. Tijekom prvih mjeseci bio je žrtva predrasuda, mnogi su mu dobacivali da je terorist, no danas je sve to iza njega. Uspio je upisati školu za frizera te se nakon završetka škole zaposlio, a brzo i zaljubio te dobio dijete. 

- Nakon devet godina života u Osijeku doista se osjećam Osječaninom, ovdje sam proveo svoje formativne godine, ovdje sam završio školu, zaposlio se, zaljubio se u Antinčanku Lorenu i dobio sina. Sve mi je bilo drukčije kad sam ponovno kročio u Erbil, prvih sam se dana osjećao kao turist u vlastitom rodnom gradu. Ali bilo mi je jako lijepo, imam veliku i složnu obitelj. Imao sam najveći doček na aerodromu, čekali su me mama, braća, sestre, šogori, njihova djeca... Neku djecu nisam dosad ni upoznao, ali sam svejedno bio sretan kad sam se sa svima njima zagrlio. Da se trudim cijeli dan, ne bih mogao dovoljno vjerno opisati taj osjećaj. Malo sam bio nervozan u avionu, ljudi hodaju s noge na nogu kad smo napokon doletjeli u Erbil, a ja se guram, požurujem sve... Nisu ljudi krivi što im se ne žuri, ne znaju oni da ja nisam zagrlio majku devet godina, ali ja nemam strpljenja, ne mogu dočekati taj trenutak. Kad sam vidio mamu izdaleka kako plače, a i svi oko nje, nisam ni ja suzdržavao suze - ispričao je te se prisjetio svog odlaska iz Iraka. 

- Otišao sam tada iz Iraka jer je bio rat, ekonomija je bila loša, a uvijek sam htio biti brico, berber, frizer za muškarce. Taj posao u Iraku nije dobro plaćen. Ponekad razmišljam o tome da bih jednom mogao pokušati i studirati, upornosti mi ne nedostaje, da nisam takav, ne bih bio gdje sam danas. O povratku u Irak za stalno ne razmišljam, u Osijeku su mi žena i dijete, posao, prijatelji... Jedva sam bez Lorene i Romea izdržao tih mjesec dana, onda znate što znači biti bez majke devet godina - iskren je Twana te dodaje kako iz Osijeka ne bi otišao u neku drugu europsku državu. 

- Nikad ne bih otišao iz Osijeka raditi, recimo, u Njemačku. Osijek mi je prirastao srcu, volim živjeti i raditi u njemu. Neki ljudi sanjaju skup auto, ali takve i slične želje ne ispunjavaju se preko noći, za to treba raditi. Došao sam kao migrant i nisam odmah bio toplo prihvaćen. No takav sam karakter, volim ljude, srdačan sam, pa su me s vremenom prihvatili, mislim da me sada poznaje pola grada. Ljudi moraju prihvatiti činjenicu da nitko ne voli otići iz svoje zemlje ako ne mora. I Hrvati su ne tako davno zbog rata morali otići iz svojih kuća, mnogi i u druge zemlje, a nekad su odlazili trbuhom za kruhom, kako to i danas čine. Imao sam seće što sam se dobro uklopio u ovdašnji mentalitet, što razumijem ljude i oni razumiju mene. Evo, Romeov djed i prabaka jako su dobri ljudi, uvijek ga pričuvaju kad treba, uvijek nas zovu. Romeo je divan dječak, obožava ići u svoj vrtić, voli da ga onamo odvezem autom. Malac stavi sunčane naočale, navuče kožnu jaknu, pa hajde, tata, vozaj me po gradu. Nadam se da će voljeti i nogomet, i ja imam ekipu s kojom ga igram redovito - kaže Twana.
 

FOTO Pitali smo umjetnu inteligenciju kako će najpopularnije hrvatske destinacije izgledati za 100 godina. Plitvička jezera su nestvarna