U ovoj zemlji ne postoji porez, nema cestarina, nitko nije siromašan, a svatko može nositi oružje

Ne morate plaćati porez, ali ne zato što ne želite nego jer on – ne postoji. Nema ni cestarina, ali i da ih ima, ne bi bilo previše bitno jer nitko nije siromašan. Svatko može nositi oružje kakvo god poželi jer ne postoje nikakvi zakoni koji bi vas ograničavali da se po ulici vozite i tenkom. U državi nema većih političkih razdora jer nema ni liberalnih političkih opcija, državna valuta je jača i od dolara, sportski uspjesi, barem kada je u pitanju američki nogomet, su zajamčeni. Zvuči suludo? Ali takva država već postoji. Barem ako pitate – Teksašane. Odnosno, ako pitate one Teksašane koji se posljednjih godinu do dvije dana redovito okupljaju po manjim i većim gradovima Teksasa te "propovijedaju" o odcjepljenju te američke savezne države od SAD-a – tzv. Texitu.

Nije to ništa naročito novo, pokreti koji se zalažu za nezavisnost Teksasa postoje praktički otkako postoji i ta država. Većina njih zadržala se na organiziranju različitih skupova i prosvjeda, ali bilo je i slučajeva kada su priče o osamostaljenju završavale krvavim sukobima o kojima je pisao svijet. Sredinom 1990-ih Richard McLaren, jedan od vođa grupe koja je sebe nazvala Republika Teksas, oteo je tročlanu obitelj i s još nekoliko ljudi zabarikadirao se u brdima. Grupa je inzistirala na tome da je Teksas nezavisna država koju je SAD u prošlosti ilegalno aneksirao, a kako bi pustili taoce, tražili su od Teksašana da se organiziraju i pokrenu proces odcjepljenja od SAD-a. Talačka situacija je potrajala tjedan dana nakon kojih se McLaren na nagovor svoje supruge predao, dok su neki drugi sudionici pokušali pobjeći te su kasnije u razmjeni vatre s Teksaškim rendžerima ubijeni. Naravno, nitko normalan ne može opravdati McLarenove metode, ali činjenica je da postoji dobar broj stanovnika Teksasa koji neovisnost te savezne države vide kao prirodni poredak stvari, a uniju sa SAD-om smatraju ilegalnom, ali i lošom za njihovo kulturno, financijsko i društveno blagostanje.

POVEZANI ČLANCI:

Donekle im tu za pravo daje činjenica kako je ta druga po veličini američka savezna država, stanovništvom brojnija od cijele bivše Jugoslavije, a površinom duplo veća od Njemačke, savezna država s najmanjim brojem nezaposlenih, država koja SAD opskrbljuje s više nafte i plina nego Saudijska Arabija, država koja američkoj vojsci daje najviše vojnika i vojnikinja, država koja se unutar SAD-a najviše ističe po sportskim uspjesima, država s duplo većim BDP-om od čitavog susjednog Meksika... Teksas je i jedna od država koja je već u velikoj mjeri "samoodrživa", sami proizvode dovoljno električne energije i hrane za svoje potrebe, bogati su prirodnim resursima, a i jedina su savezna država u SAD-u koja je u prošlosti već doista bila samostalna – priznale su je, između ostalih, Velika Britanija, Francuska i Rusko Carstvo. I ne samo to, Teksas je imao ambasadu u Parizu, a Francuska u teksaškoj prijestolnici Austinu. Čak 52 od 500 najuspješnijih svjetskih kompanije svoje sjedište imaju u Teksasu, što je više nego u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, najviše američkih vojnih baza (njih 13) nalazi se u Teksasu, a gledano u apsolutnim brojkama imaju i najviše radno sposobnog stanovništva (oko 12 milijuna ljudi). Još jedan zanimljiv podatak je kako je broj Teksašana koji naginju samostalnosti sve veći, što pokazuju i ankete koje provode renomirane anketarske kuće.

Konkretno, za vrijeme predsjednika Billa Clintona 1990-ih nezavisnost Teksasa podržavalo je između 6 i 8 posto anketiranih, a u vrijeme drugog mandata Baracka Obame njih otprilike 35%. Među anketiranima za nezavisnost nisu bili samo tvrdokorni republikanci jer čak trećina onih koji žele odcjepljenje od SAD-a sebe smatra demokratima. Nećemo previše u detalje, ali još samo jedan statistički podatak – među onima koji žele odcjepljenje čak je 96% zaposlenih, 44% visokoobrazovanih te 31% onih koji zarađuju 70.000 do 85.000 dolara godišnje, što se smatra iznadprosječnim primanjima. Zagovornici Texita ne dolaze samo iz ruralnih područja, dapače, najveća koncentracija zagovornika te ideje nalazi se u urbanim metropolitskim sredinama tri najveća grada – Houstona, San Antonija i Dallasa. Još ne tako davno, početkom ovog stoljeća, bilo je nepopularno pričati o Texitu jer je kružila stigma da su pobornici te ideje "neuke seljačine", a danas praktički svaki Teksašanin osobno poznaje nekoga tko je zagovornik te ideje. Rijetki izvan Teksasa razumiju koliko je "neovisnost" utkana u sam Teksas pa evo jednog primjera.

U svim školama u SAD-u povijest je obavezan predmet u kojem se, naravno, naglasak stavlja na povijest Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, u Teksasu postoji i predmet povijest Teksasa koji nije izborni nego – obavezan. Takvog primjera nema ni u jednoj drugoj saveznoj državi, a on jasno pokazuje koliko Teksas svoju povijest smatra izdvojenom od povijesti ostatka SAD-a. Teksas je, uče tamošnji osnovnoškolci, bio divljina, surova i zastrašujuća, a ipak izdašna. A takvu surovu divljinu mogli su ukrotiti samo ljudi surovi i opasni poput tamošnje zemlje. Prije nego što su Europljani stigli početkom 16. stoljeća, Teksas je bio dom nekoliko indijanskih plemena. Kadovi su živjeli u istočnom Teksasu i bili su izvrsni poljoprivrednici koji su uzgajali kukuruz i suncokret. Karankawe okupirali su obalu Teksaškog (današnjeg Meksičkog) zaljeva, a bili su poznati po ribolovu i izrađivanju odličnih kanua. Sjeverozapadni teritorij su nastanjivali ponosni Komanči koji su bili lovci i izvrsni konjanici, a zapad i jugozapad okupirali su Apači poznati po svojoj ratobornosti. Prvi je na područje Teksasa 1519. godine stigao Španjolac Alonso Álvarez de Pineda dok je mapirao obalu, a s te iste obale je u Teksas devet godina kasnije stigao španjolski istraživač Cabeza de Vaca.

Upoznao je lokalne Indijance i tamo proveo sedam godina, a kasnije je napisao priču o zlatnom gradu koja je nadahnula španjolske konkvistadore da se upuste u daljnje istraživanje Teksasa u potrazi za eldoradom i neizmjernim bogatstvom. Međutim, čak stoljeće i pol kasnije, krajem 1600-tih, Europljani su se počeli naseljavati u Teksasu – najprije Francuzi nakon što je Robert de la Salle osnovao tvrđavu St. Louis. Nisu tamo dugo ostali jer su i tvrđavu i ostatak područja koje danas poznajemo kao Teksas ubrzo preuzeli Španjolci, prvenstveno uspostavljanjem stotina katoličkih misija u kojima su počeli podučavati Indijance o kršćanstvu. Tamošnji stanovnici sebe su nazivali Tejanosima te su još za vrijeme vladavine Madrida počeli težiti neovisnosti. Kako je glavni izvor prihoda Tejanosa bio lov divljih konja Mustanga i njihova prodaja Amerikancima, ukaz iz Madrida kako sve divlje životinje pripadaju kruni urušio je njihovu ekonomiju što je dovelo do ustanka koji je brutalno ugušen. Tada osamnaestogodišnji José Antonio Navarro, potomak bogate trgovačke obitelji, izbjegao je pokolj te pobjegao u Ameriku.

Nakon što je Španjolska proglasila amnestiju za pobunjenike, Navarro se vratio kući u San Antonio gdje je našao razorenu vilu svojih roditelja, te saznao da mu je sestru silovao pijani mladi španjolski poručnik i kasniji diktator Meksika Antonio López de Santa Anna. Ta saznanja učvrstila su Navarrovu mržnju prema Španjolcima te je nastavio s ilegalnom borbom, da bi nakon što je Meksiko dobio neovisnost od Španjolske postao prvi gradonačelnik San Antonija. Oko sebe je okupio najbogatije Tejanose i iznio plan o gospodarskom jačanju Teksasa. Prema njegovu mišljenju trebalo je naseliti čim više Amerikanaca i podijeliti im zemlju, a niskim porezima privući plantažere pamuka čime bi se Teksas mogao uključiti u međunarodnu trgovinu, što bi znatno napunilo blagajnu. U ostvarenju tog plana Navarru je pomogao Stephen Austin, nekad najbogatiji čovjek u Missouriju koji je nakon bankrota potražio novu sreću u Teksasu. Navarro je financirao Austinov put u Ameriku te privlačenje doseljenika putem brojnih oglasa koje je objavljivao u svim vodećim novinama.

Na poziv i obećanje o besplatnoj zemlji u Teksasu u kratkom roku nagrnulo je na tisuće Amerikanaca te više robovlasnika sa svojim robovima koji su u novoj zemlji vidjeli priliku za još veću zaradu. Navarrov plan počeo se ostvarivati. Zemlja se naglo bogatila, a pamuk s teksaških plantaža bio je jeftiniji nego s američkih pa je postao vrlo tražena roba na svjetskom tržištu. Navarro, kojem je otac bio trgovac robljem, u samom ropstvu nije vidio nikakav moralni problem, nego samo gospodarsku nužnost pa je proveo zakon prema kojem se Teksas izuzima od saveznog meksičkog zakona koji je dokinuo ropstvo. Takav nagli gospodarski uzlet Teksasa i sve veća samostalnost lokalnih vlasti nisu bili previše po volji centralnoj vladi u Ciudad de Méxicu koja se bojala secesije Teksasa pa su ga pripojili većoj i bogatijoj pokrajini Coahuili. Zbog te odluke došlo je do revolta u Teksasu, a američki predsjednik Andrew Jackson ponudio je Meksiku pet milijuna dolara, što bi u današnjem novcu bilo oko 150 milijuna dolara za tu pobunjenu pokrajinu. Takva ponuda još je više razjarila meksičku vlast pa su poslali vojsku na granicu s Amerikom te zabranili bilo kakvo daljnje useljavanje, kao i trgovinu između dviju zemalja. Na tu vladinu odluku Tejanosi i teksaški Amerikanci dignuli su revoluciju i potjerali vladine vojnike iz Teksasa.

U tim previranjima vlast u nestabilnom Meksiku preuzeo je general Antonio López de Santa Anna i odmah ukinuo federalni ustav te u pobunjenu pokrajinu poslao šesto vojnika. Vojnici su u početku svog pohoda imali više uspjeha, poharali su nekoliko plantaža i oslobodili više stotina robova, te su odlučili prezimiti u katoličkoj misiji Alamo kod San Antonija. Tu su ih opkolili pobunjenici, koji su zbog njihove vojne snage odlučili prekinuti ustanak i stupiti u pregovore, no na njihovo iznenađenje cijeli im se garnizon Meksikanaca predao bez borbe budući da su ostali bez hrane. Tako su se poniženi vojnici vratili kući bez oružja, na što je general Santa Anna pobjesnio i sa šest tisuća vojnika krenuo jednom za svagda raskrstiti s Teksasom. Tejanosima, predvođenim Joséom Antonijom Navarrom, cilj borbe bio je vraćanje federalnog ustava i veća samostalnost Teksasa, dok je Amerikancima cilj bila potpuna nezavisnost jer su se u konačnici bojali da ne ostanu bez svojih robova. Vojska generala Santa Anne približavala se misiji Alamo koju je sada držalo dvjestotinjak pobunjenika, kako Amerikanaca tako i Tejanosa. Ta je bitka kasnije opjevana u brojnim knjigama i filmovima te je stekla mitski status, a branitelji Alama poput Jamesa Bowieja, Davyja Crocketta i Williama Travisa postali su legendarni američki heroji.

Neravnopravna bitka započela je 23. veljače 1836. i trajala do 6. ožujka kada je rano ujutro Santa Anna zapovjedio opći juriš. Prva dva juriša iscrpljeni branitelji su odbili, ali su se u trećem pokušaju Meksikanci probili unutar zidina i počinili masakr, ubijeni su svi branitelji osim desetak žena i djece. Meksikanci su imali 400 do 600 ubijenih i ranjenih. Premda je Alamo pao, njegova junačka obrana i podnesene žrtve inspirirale su mnoge Teksašane na nastavak borbe i za dva mjeseca došlo je do odlučujuće bitke kod San Jacinta, u kojoj su Teksašani pod Samom Houstonom pobijedili Meksikance i izborili nezavisnost. Ne iznenađuje da je upravo Alamo danas najpopularnije turističko odredište u Teksasu. Teksas je učvrstio svoj status nezavisne republike na čelu sa svojim prvim predsjednikom Samom Houstonom i, kao što smo već spomenuli, službeno bio priznat od Britanije, Francuske, Ruskog Carstva, ali i SAD-a. Sve države predlagale su Meksiku da ne pokušava nanovo osvajati novu naciju. Većina stanovnika Teksasa željela se pridružiti SAD-u, ali pitanje pripajanja bilo je sporno u američkom Kongresu; stranka Whig najviše mu se protivila.

Godine 1845. Teksas je pristao na pripajanje nakon upućenog prijedloga američkog Kongresa te je tako, nakon desetogodišnje samostalnosti, 29. prosinca 1845. godine postao 28. država SAD-a. Granica Teksasa kao neovisne države nikada nije bila riješena. Republika Teksas svojim prostorom smatrala je zemlju koja se proteže do rijeke Rio Grande, a sve na temelju potpisanog mirovnog sporazuma u Velascu; međutim Meksiko to nije priznavao i svojim prostorom smatrao je područje sve do rijeke Nueces. Američki predsjednik James Knox Polk poslao je u srpnju 1845. godine u sporno područje između rijeka Nueces i Rio Grande američke snage, a nekoliko mjeseci kasnije u Meksiko je poslao diplomata Johna Slidella, koji je od Meksika zatražio prekrajanje meksičko-američke granice u zamjenu za prestanak svih financijskih potraživanja koja su građani SAD-a imali prema meksičkoj vladi. Meksikancima je bezuspješno ponuđen i otkup Kalifornije i Novog Meksika. Nakon što je misija propala, američke su snage pod vodstvom generala Zacharyja Taylora došle do rijeke Rio Grande, crte razgraničenja Teksasa i Meksika prema američkoj interpretaciji.

Meksiko, čiji su predstavnici tvrdili da je granica rijeka Nueces, sjeveroistočno od Rio Grandea, tumačio je napredovanje Taylorove vojske kao čin rata i poslao svoje snage preko Rio Grandea u travnju 1846. godine. Polk je to proglasio meksičkom invazijom na američko tlo i zatražio od Kongresa da objavi rat Meksiku, što je i učinjeno 11. svibnja 1846 godine. Mirovni su pregovori započeli nakon poraza meksičke vojske i pada Ciudad de Méxica u rujnu 1847. godine. Sporazumom su Sjedinjene Američke Države dobile 845.000 četvornih kilometara teritorija, područje današnjih saveznih država Arizone, Kalifornije, Kolorada, Nevade, Novog Meksika, Utaha i Wyominga.

VIDEO Trump: 'Mi smo na rubu trećeg svjetskog rata!'