Kriminalisti pljačkaše svrstavaju u najinteligentnije i najproračunatije kriminalce uopće. U pravilu, barem ovi, da se tako izrazimo, profesionalniji, do u najsitnije detalje planiraju svoje pohode i rijetko kad išta prepuštaju slučaju. Ne čudi stoga kako neke od najvećih hrvatskih pljački nikada nisu do kraja razriješene, dok su za druge policiji trebali godine i godine da dođu do počinitelja. A i kada bi ih otkrili nisu imali dovoljno dokaza kako bi sve to prošlo na sudu. Ovdje, naravno, ne govorimo o gospodarskom kriminalu, koji je zadnjih godina puno više “in” od klasičnih pljački, nego o razbojnicima koji su se novca odlučili dokopati s oružjem u rukama i fantomkama na glavama.
Kada ju usporedimo s nekim drugim razbojstvima, krvava pljačka Fine koja se odigrala prije 18,5 godina po plijenu kojeg su se dočepali napadači i nije bila neki spektakl. U igri je bilo “tek” dva milijuna kuna. Ali kao što joj i ime govori, to je najkrvavija pljačka počinjena u Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina, a sve ono što je nakon toga uslijedilo pretvorilo su u prvoklasni kriminalistički triler koji bi bez problema mogao poslužiti kao predložak za kakav film. Svega 75 krvavih sekundi. Toliko je trebalo trojici maskiranih i dobro naoružanih razbojnika da tog 5. rujna 2005. u 14.50 sati upadnu u poslovnicu Fine u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici, ispale 57 hitaca iz različitog vatrenog oružja, uključujući i kalašnjikov, ubiju Dragu Renara i Stipu Mušana, dvojicu zaštitara tvrtke Sokol Marić, te netragom nestanu s plijenom. Hrvatska policija je zbog tog zločina u pet godina uspjela uhititi dvije sasvim različite skupine ljudi, pri tome svaki put tvrdeći da u rukama ima prave osumnjičenike.
Kronologija događaja išla je ovako. Razbojnici su mjesecima pratili sve što se događa u poslovnici Fine u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici. Dobro su proučili raspored prostorija i ono što je najbitnije - točno su znali u kojem će trenutku u poslovnici biti najviše novca. Tog 5. rujna 2005., točno u 14.48 minuta, parkirali su ukradeni automobil ispred ulaza u Finu. Preko glave su navukli ranije pripremljene fantomke i izletjeli iz automobila. Nisu ga ni gasili da bi što prije mogli pobjeći. Na samom ulazu u Finu iz automatske puške jedan je razbojnik počeo pucati na zaštitara Sokol Marića Dragu Renara, koji je odmah pao mrtav. Jedan metak pogodio je i drugog zaštitara, Stipu Mušana. I on je teško ranjen pao na pod. Drugi razbojnik iz pištolja je nastavio pucati po stropu. Treći je u ruci držao plinski pištolj i prijeteći tražio plijen.
Užasnuti zaposlenici u oblaku dima bez ikakvog otpora razbojnicima su predali sav novac koji je bio u poslovnici. Radilo se o više od dva milijuna kuna koja su uredno spremljena čekala prijevoz u centralu Fine. Sav novac razbojnici su potrpali u vreću, a nešto su skrili i pod jakne. Jedan po jedan izlazili su iz Fine, uskočili u ukradeni Passat i nestali. S tri fantomke hodali su po gradu i utrljavali ih u tuđu pljuvačku da bi prevarili policiju. Više od sedam godina razbojnici su slobodno šetali, sve do prosinca prošle godine. Naoko bezazlena pucnjava ispred Zagrebačkog velesajma razotkrila je do tada savršen zločin. Tada je, naime, zbog krvave pljačke Fine te još niza razbojstava uhićena nova skupina osumnjičenika predvođenih Ivanom Boršićem, mladićem koji je kao maloljetnik otišao u Domovinski rat, pri tome je bio teško ranjen u glavu, a s 22 godine već je bio trostruki ubojica. On je odlučio otkriti policiji tko je odgovoran za seriju pljački u novčarskim institucijama po Zagrebu od 2004. do 2008., a ono što je najbitnije, otkrio je tko je počinio krvavu pljačku Fine u Zvonimirovoj.
Samu pljačku organizirao je Boršić, koji je uz to imao najbolji mogući alibi – u vrijeme počinjenja pljačke on je bio u Kaznionici u Lipovici. Tamo je izdržavao kaznu zbog prijašnjih ubojstava, a slobodne vikende koristio je za planiranje kriminalnih aktivnosti uključujući i prepad na Finu. U Finu su upali Dubravko Žugelj, Ivica Štrk i Ivan Tucman. U zaštitare je smrtonosne hice ispalio Žugelj, dok je za rješavanje oružja i kompromitirajućih tragova poslije pljačke bio zadužen Dražen Bekavac. Novac je jedno vrijeme bio zakopan u jednom dvorištu u Velikoj Gorici, prije nego što je Boršić došao po njega i razdijelio ga kome je trebalo, a oružje korišteno u pljački završilo je u Savi. Iako je sve bilo dobro isplanirano, policija je uspjela pronaći jedan izuzetno koristan trag – DNK na kapi nađenoj u zapaljenom vozilu koje je korišteno u pljački. Ispostavit će se da taj DNK pripada Dubravku Žugelju, koji je zbog ubojstva dvojice zaštitara osuđen na 40 godina zatvora.
POVEZANI ČLANCI:
Iako nije bila tako spektakularna, pljačka poslovnice Zagrebačke banke u bivšoj ulici Drvinje na zagrebačkom Voltinu do danas je ostala urezana u sjećanje svih stanovnika tog naselja, ali i šire, jer će prometna žila kucavica tog dijela grada ponijeti ime po heroju koji je dao svoj život kako bi pokušao spriječiti razbojnike – Dragutinu Goliku. Bilo je oko 9 sati ujutro kada su u banku upala dvojica pljačkaša te se uz prijetnju oružjem dočepali plijena od oko 860.000 kuna. Izašli su van i zaputili se prema automobilu u kojem ih je čekao treći razbojnik – Ognjen Grubić.
- Riki, idemo ih uhvatiti - viknuo je Dragutin Golik Zmija prijatelju tog 7. listopada 2005. Brzinom munje izletio je iz kafića Volta na zagrebačkom Drvinju i bez osvrtanja potrčao za dvojicom maskiranih muškaraca, koji su s plijenom iz obližnje Zagrebačke banke bježali niz ulicu. I dok su šokirani gosti kafića i prolaznici nijemo promatrali naoružane pljačkaše kako trče prema automobilu, Dragutin, razvojačeni hrvatski branitelj, bio je ustrajan da ih uhvati. Nije odustao ni kad je jedan od razbojnika zapucao u zrak. Sustigao ih je dok su ulazili u automobil. Sustigao ih je, i baš kad ih je planirao srušiti na pod, zapucali su u njega. Točnije, u njega je zapucao Ognjen Grubić. Metak je Dragutina pogodio u preponu, a zbog teške ozljede pao je u komu. Umro je u Zagrebu od posljedica ranjavanja 26. siječnja 2007. godine. Grubić je 2009. osuđen na 30 godina zatvora.
Još jedan od onih razbojničkih prepada o kojim su mediji nadugo i naširoko izvještavali zbio se u prosincu 2007. godine, opet u Zagrebu, samo ovoga puta ne na njegovom zapadnom nego na istočnom djelu – u Sesvetama. Samo što su ovoga puta stvari krenule krivo po same razbojnike – Kristijana Čabraju i Dubravka Marinića. Marinić i Čabraja su, prema optužbi, dočekali zaštitare pred Getroom oko 8 sati ujutro, a u automobilu ih je čekao Željko Vrbat, jedna od najpoznatijih osoba zagrebačkog krim miljea koja je dugo vremena slovila kao najsposobniji vozač među kriminalcima. Ako ste trebali nekog da odradi bilo što vezano uz vožnju, zvali ste Vrbata.
Ali vratimo se na početak. Marinić je držao strojnicu Ero, a Čabraja pištolj. Zaprijetili su zaštitarima i natjerali ih da legnu na pod, no pojavio se treći zaštitar. Počela je pucnjava. Marinić je pokušao pobjeći s 530.000 kuna. Jedan ga je zaštitar ustrijelio. Kasnije je preminuo, a Čabraju su u pucnjavi teško ranili. Vještak balističar tvrdi da iz njegove strojnice nije ispaljen ni jedan metak, dok je Čabrajin pištolj opalio. Čabraja koji je ostavio doživotni invalid tvrdio je da nikog ranije pokušao ubiti, a na kraju je osuđen na 4,5 godine zatvora. Samom Vrbatu nikad nije dokazano da je sudjelovao u ovom razbojništvu, iako su to praktički svi znali. Pobjegao je u BiH, za njim je bila raspisana tjeralica, a nakon što si je skupio dovoljno alibi-svjedoka vratio se u Hrvatsku gdje tužiteljstvu nije preostalo ništa drugo nego da odustane od progona protiv njega.
POVEZANI ČLANCI:
O okrutnosti pljačkaša Marsela Budimira koji je sada već davne 2003. godine orobio Varaždinsku banku u Nedelišću nakon čega je sa sobom, kako bi se pokušao zaštiti od policije, poveo i taoce, najbolje govori činjenica kako je on bio jedan od rijetkih osuđenika kojeg su policajci na sud baš uvijek dovodili u – lancima.
– Sve ću vas pobiti ako me murija bude čekala vani! – prvo je što je Budimir kazao preplašenim djelatnicima banke. U banku je upao maskiran maramom, kapom i tamnim naočalama. Nakon što je, prijeteći oružjem, pokupio 311.213 kuna, Budimir je izletio iz banke, sjeo u jedno od vozila ispred banke te odjurio u smjeru Varaždina. No, jedan od očevidaca zapisao je registarski broj i obavijestio policiju. Bio je to uvod, prvo u jednu od najvećih policijskih potjera u tom kraju, a zatim i u krvavu tragediju. Jer oko 17 sati, policijska ophodnja, u kojoj su bili Željko Murk i Stjepan Balić, uočila je sumnjivo vozilo u Dobišnoj Grabi, blizu mosta na Dravi, nedaleko od Kuršanca. Ugledavši policajce, Budimir se zaklonio iza drva i zapucao.
Jedan hitac pogodio je Murka, koji je tijekom Domovinskog rata prošao sva bojišta, ali hitac iz Budimirova oružja, na žalost, nije preživio. Izdahnuo je na mjestu, a poslije će se na suđenju čuti da su mu ozljede bile takve da mu nikakva liječnička pomoć ne bi pomogla. Budimir je pobjegao dalje te došao do vikendice Mirka Š., kojeg je prisilio da ga vozilom odveze iz policijskog obruča. Budimir je ipak uhićen, a govoreći o svom najvećem zločinu u bogatoj kriminalnoj karijeri u rujnu 2005., na sudu je kazao:
– Da sam znao kakva će se tragedija dogoditi, ne bih nikada išao u pljačku. Bio sam pod jakim psihičkim pritiskom, bilo me sram stalno moliti roditelje novac. A nije da nisam pokušao raditi na pošten način. No sve je propalo. Pa sam radio i na crno. Iznajmljivao sam automobile, nisu mi plaćali, već su mi prijetili ubojstvom. Bio sam na rubu samoubojstva, jednostavno sam puknuo. Sud mu je odrezao kaznu od 40 godina zatvora.
POVEZANI ČLANCI:
Pljačka trgovine Marli koja se nalazi u užem centru Zagreba, a koju će neki možda znati kao prvu trgovinu ekskluzivnim satovima u Hrvatskoj, na sreću nije krvava kao sve od ovih prethodno nabrojanih, ali je zato vrijednost robe koje su se razbojnici u njoj domogli veća od svih prethodnih pljački zajedno, a iznosi oko 6 milijuna kuna. I da, ništa manje bitna informacije je kako počinitelji nikada nisu uhvaćeni. Njih dvojica upala su u ožujku 2005. doslovce usred dana, oko 13 sati, u zlatarsko-urarsku radnju u Praškoj ulici samo tridesetak metara udaljenoj od središnjeg gradskog trga. Glumili su zainteresirane kupce te od 28-godišnjeg zaposlenika zatražili da im pokaže jedan sat iz izloga.
Kada je zaposlenik krenuo prema izlogu na zatiljku je osjetio hladan metal, pa je pretpostavio da je riječ o oružju. Nije pružao otpor, a razbojnici su ga bacili na pod i vezali lisicama te mu uzeli ključ od staklenog izloga iz kojega su odnijeli skupocjene satove. Razbojnici su u vrlo kratkom roku "počistili" i ormariće u radnji. Dok su oni “čistili” prodavač je uspio uključiti tihi alarm koji je povezan sa zaštitarskom tvrtkom, ali dok su došli zaštitari i policija razbojnici su već bili pobjegli s plijenom. Odnijeli su 60 satova marki Breitling, Cartier i IWC od kojih je svaki vrijedio između 15.000 i 200.000 kuna. Otegotna okolnost policijskoj istrazi bila je i činjenica kako radnja nije bila osigurana video nadzorom. Sve što do danas znamo o njima je kako su tada imali tridesetak godina, nisu bili maskirani niti su imali bilo kakve vidljive pljačkaške rekvizite, jedan je nosio sunčane naočale, a drugi šiltericu.
VIDEO: U Splitu na ulici pronađeno mrtvo tijelo nepoznatog muškarca
Jedino niste nabrojali pljačkaše milijardi povezane sa politikom. Ah da, oni su zapravo 'ugledni građani'