U partizanima komunizam nije bio glavna ideologija

Zagreb, glavni grad Hrvatske, te je 1941. postao političko, upravno i vojno središte okupatorske vlasti. Bio je sjedište ustaške NDH koja je za okupatora, pod nadzorom, obavljala civilnu vlast. U Zagrebu je, osim vojske, koju su sačinjavale ustaše, domobrani i žandarmerija, bilo smješteno i teško naoružanje koje su napustile poražene jedinice Jugoslavenske kraljevske vojske pri povlačenju te ono koje je zarobila okupatorska vojska i predala vladi NDH.

Tako je oružje, koje su plaćali građani Hrvatske za obranu od vanjskih neprijatelja, tada okrenuto protiv njih. No u Zagrebu se istodobno budi i snažan pokret otpora fašizmu, kojega je važan kotačić bio i Juraj Hrženjak, pravnik, političar i publicist koji je prije nekoliko dana preminuo u Zagrebu u 104. godini života. Nedugo prije smrti, ovaj svjedok vremena kojeg je briljantno sjećanje služilo do samoga kraja, tih se bremenitih vremena sjetio u razgovoru za Večernji list. Predratni zagrebački ilegalac kodnog imena Đuka, a kasnije i sudac Ustavnog suda te prvi direktor Političke škole u Kumrovcu, tijekom Drugog svjetskog rata u odori partizanskog vojnika prošao je put od komesara čete, komesara bataljuna, zamjenika komesara brigade, pomoćnika komesara divizije i pomoćnika komesara Prvog hrvatskog korpusa Većeslava Holjevca, s kojim će kasnije ostati prijatelj do kraja njegova života. Na početku razgovora se prisjetio svih okolnosti svojeg pristupanja partizanskoj vojsci.

Ženske borbene čete

– Uspio sam se do studenog 1941. godine održati u Zagrebu i izbjeći hapšenje. Najprije sam se gotovo mjesec dana zadržao na području Kalnika i Bilogore a da nisam uspio uspostaviti nikakve veze jer je čovjek koji je bio moja križevačka veza bio u zatvoru. Izgubio sam veze i u Zagrebu koje bi mi pomogle. Rekao sam supruzi Janji da nemamo drugog izlaza osim da pokušamo otići vlakom do Gospića i odatle krenuti u njezino selo Čitluk u Lici. Njezini otac, stric i maćeha već su bili ubijeni, a njezina rodna kuća spaljena, ali mi smo 21. prosinca 1941. krenuli vlakom na vrlo rizičan put u Gospić – ispričao je Juraj Hrženjak.

Naime, znali su da agenti hvataju ljude po vlakovima, pogotovo onima koji voze prema ustaničkim područjima.

– No imali smo sreće. U kupeu se vozio jedan talijanski podoficir. Iako nisam znao talijanski ni on hrvatski, ipak smo cijelo vrijeme nešto komunicirali i nudili se cigaretama. Za to vrijeme nekoliko sam puta primijetio da nas ista osoba promatra u kupeu, ali ne ulazi u kupe i ne legitimira nas upravo zbog Talijana. I u Gospiću smo imali sreće jer je puno talijanskih vojnika i oficira izašlo iz vlaka pa ustaše ni civile nisu smjeli pretjerano zadržavati – prisjećao se Hrženjak koji će se dva tjedna kasnije pridružiti partizanima, dok će njegova Janja za njim stići petnaestak dana kasnije. No prvi susret s partizanima nije prošao glatko kako je zamišljao. Dugo je trajalo ispitivanje na granici slobodnog teritorija u Divoselu: o ocu, majci, o braći, o zanimanju, o radu i društvu u kojemu se kretao, o tome što je radio u Zagrebu. Sve im je rekao, ali gladnog i žednog nastavili su ga ispitivati do kasno u noć.

– Neprekidno su me ispitivali: “Jesi li član Partije? Zašto nisi došao po partijskoj vezi, nego ovako sam, na svoju ruku?” Da, pomislio sam, mogli su me poslati ustaše, Nijemci, možda su s pravom oprezni. Ispitivanje je završilo tek nakon što su iz Zagreba dobili informaciju da sam pouzdan – prisjetio se Juraj Hrženjak koji će ubrzo ratovati na području cijele Like, Korduna, Banije i Žumberka. Potom se prisjetio kako su tijekom 1942. male grupe boraca s vremenom izrasle u čete, bataljune i odrede. Istodobno već je na samom početku ustanka u Lici stvorena nova upravno-politička i socijalno-geografska karta. Na jednoj je strani bio narod u selima, a na drugoj okupatori: talijanski fašisti, ustaše i četnici u fašističkim garnizonima. Posljedica takve podjele bila je stvarnost u kojoj je narod ostao bez škole te bez zdravstvenih ustanova. Zdravstvena mreža ostala je unutar bodljikavih žicom ograđenih okupacijskih garnizona pa se u samom početku ustanka postavljala teška zadaća stvaranja neophodnih uvjeta opstanka bez liječnika i lijekova, bez dovoljno učitelja i bez općinskih vlasti. Zato se prišlo organizaciji sanitetskih tečajeva i zato su organizatori ustanka okupljali pismenije među sobom radi nastavka rada osnovnih škola. Jedan od onih koji su opismenjavali bio je, u predahu između bitaka, i on, Juraj Hrženjak.

– Ratni put prošao sam kao vojnik, ali i kao prosvjetno-kulturni radnik koji je širio pismenost, međusobno prijateljstvo Srba, Hrvata, Židova, Slovenaca i svih ljudi koji su živjeli na tom području bez obzira na rasu, vjeru i profesiju. Također, radio sam i kao novinar i urednik Korpusnog vjesnika. Na oslobođenim područjima imali smo snažno razvijen društveni život: pjevačke grupe, tamburaške grupe, čitalačke grupe jer puno ljudi nije znalo pisati. U ono vrijeme u tim zapuštenim krajevima ženska djeca nisu išla u školu. Rijetka je bila ona partizanka koja je imala četiri razreda gimnazije, bila je jedna takva u mojoj, 2. četi Druge ličke brigade, buduća Titova supruga Jovanka Broz koju sam spojio s Titom – kazao je naš sugovornik. Od 1943. nadalje sve se više žena i djevojaka javljalo u partizanske jedinice, ne samo kao bolničarke, nego i kao borci s puškom u ruci.

– Našu žensku četu koju je činilo 60-70 djevojaka, među njima i Jovanka, morali smo razbiti i rasporediti ih među muškarce da ih oni štite. Naime, kada smo imali velike akcije, one su jurišale na tenkove kao lude – prisjetio se dodajući kako su jednom prilikom u ženskoj četi razgovarali, na zahtjev djevojaka, i o partizanskom moralu.

– Rekao sam im tada da je ljubav ljudsko pravo i jedna od najvećih ljudskih vrijednosti. Ali u ratu, ako nismo oženjeni na način koji narod smatra brakom, moramo voditi računa o svom ponašanju i ne ići na ruku neprijateljskoj propagandi koja tvrdi da partizani nemaju morala. Nikakvi seksualni odnosi nisu bili dozvoljeni. Djevojke i žene su u ratu, po prirodi, u težoj situaciji. Pitao sam drugarice zašto su se odlučile ići u borbene jedinice i ne strahuju li da će poginuti. Odgovorile su gotovo uglas: “Drugovi odoše i ginu, čemu onda da mi živimo?” Potom je ispričao kako je na oslobođenim područjima djelovala prava demokratska vlast, za njega idealna demokracija: narod je uistinu birao svoje odbornike, formirao svoje mjesne odbore koji su pak slali svoje delegate u općinske i kotarske odbore, kasnije i okružne odbore.

– Za sve se pitao narod, bismo li ovako ili onako. Drukčije se nismo mogli održati. Morali ste imati punu podršku naroda, morali ste se sjediniti s narodom. Nas su ustaše prikazivali kao bandu koja spava sa svojim majkama i sestrama, kao lopove koji oduzimaju privatno vlasništvo. Zato smo mi morali primjerom pokazati da nismo takvi i, kada je narod to shvatio, ustaše su izgubili svaki kontakt s narodom – tumačio je. Zanimalo nas je jesu li svi članovi partizanskih odreda nužno morali biti članovi Komunističke partije. Odrešito je kazao: ne, članstvo se rapidno povećalo tek nakon rata. Premda je Komunistička partija Hrvatske organizirala oružani otpor okupatoru i ustašama, u partizanima je bilo više od 90 posto onih koji nisu bili u Partiji. U Hrvatskoj je u to vrijeme bilo oko 1500 članova Partije od ukupno 800.000 partizana i njihovih simpatizera. Gotovo cijela Hrvatska borila se protiv fašizma, ustaše su, tvrdio je, bili manjina.

Borba protiv porobljavanja

– Ali i komunistička partija, kao i svaka druga partija, željela je imati vlast nad čovjekom, jer to je u srži svake partije, bila ona komunistička, fašistička ili demokratska. Dakle, i Komunistička partija je htjela vlast nad čovjekom, ali u partizanima komunizam nije bila prevladavajuća ideologija, nego Narodnooslobodilačka borba, njeni odbori i njena politika. Radićevski HSS, to je prevladavalo, uz mentalitet partizanske borbe, međutim u tom periodu najsnažnije je došla do izražaja ta masovnost antifašističke borbe, a ne partijska elita. Građani Hrvatske nasuprot male grupe ustaša pod utjecajem Nijemaca – kazao je Hrženjak govoreći da je njegova motivacija tih ratnih godina, kao i njegovih suboraca, bila borba protiv fašizma koji porobljava hrvatski narod, hrvatsku slobodu, radićevštinu i mačekovštinu, koji nameće svoju okupatorsku vlast, poglavito protiv Srba u Hrvatskoj, s ciljem koji je osmislio ustaški ideolog Mile Budak: jedne pokrstiti, druge protjerati u Srbiju, a treće pobiti.

– Zločinačka nacifašistička sila gazila je ljudske vrijednosti i nametala rasizam i mržnju, širila netrpeljivost prema drugima i drugačijima, istrebljivala druge rase, narode, kulturu i pravo na život. Kvislinška ustaška vlast u Hrvatskoj s naročitom je krvoločnošću provodila nacifašističku ideologiju nad hrvatskim građanima. Spoznaja tog zla pokrenula je građane Hrvatske na tešku i neizvjesnu borbu. Različiti načini i počeci NOB-e i njeno provođenje, od pomoći ugroženima, sabotaža i oružanog otpora do općenarodnog ustanka krajem 1941. i 1942. godine, to masovno potvrđuju. A ja sam i danas ponosan što sam bio dijelom te borbe - bile su posljednje riječi Juraja Hrženjaka.