U redu je pomirba, ali ovdje više ljudi nema. Otišlo je 200.000 Srba, ali i 400.000 Hrvata...

Grubora nema. Do jučer nije bilo ni puta do njih. Zarastao je opet put, ali ne i rane potomaka i rođaka ljudi ubijenih prije 25 godina. Tada je, 20 dana nakon što je oslobodilačka akcija Oluja već završila, ubijeno šest mještana srpske nacionalnosti, redom civila. U sadašnjosti, odnosno nakon što je predstavnik Srba, potpredsjednik Vlade RH iz SDSS-a Boris Milošević nazočio proslavi Oluje u Kninu i tako joj dao legitimitet u uspostavi pravnog poretka na cijelom teritoriju RH, očekuje se posjet Gruborima potpredsjednika Vlade RH generala Tome Medveda, možda i predsjednika RH Zorana Milanovića. Večernjakovi reporteri posjetili su Grubore prije 25. kolovoza, prije dolaska političara, ušli u dvorišta, u kuće u kojima i ispred kojih se dogodio zločin nad srpskim civilima dvadeset dana nakon Oluje, koji su osudili svi i koji će najviši hrvatski dužnosnici osuditi 25. kolovoza na licu mjesta u Gruborima.

Probijanje kroz drač

Zaselka Grubori nema više ni na zemljopisnim kartama. Put je sablastan, nijedan auto na gotovo tridesetak kilometra asfalta i makadama. Niti jedan osim našeg! Uska cesta, popadale jabuke po uskom putu, a do groblja i crkve u Plavnom, čiji su Grubori zaselak, nismo vidjeli nikog. Ni Hrvoja još nema, kolege fotoreportera, a ni signala na mobitelu. Evo njega, a onda i sugovornika Đure Rusića, koji živi podno pravoslavne crkve sv. Đurađa. On, supruga, još dvije bake, jedan mlađi susjed... Nema tu gotovo nikog, lijepo jest, ali tužno. Tragovi rata na svakom koraku, najviše u samim Gruborima, zaselku s možda desetak kuća. Jedva smo se probili kroz drač vozeći se nekoliko kilometara uzbrdo. Kuće su bez krovova, dijelom srušene, stvari razbacane ispred i u kućama. Unutar kuća već je korov, ostavljeni dijelovi namještaja, ulazimo i izlazimo, ne može se dalje. U jednoj kući na zidu ostala su i četiri ćirilična slova s na zidu, u drugoj u jednoj prostoriji stare gramofonske ploče, tu je i jedna kolijevka. Tiho je. Zapravo sablasno. Netko je ovdje jednom živio. Jedni su napustili Hrvatsku, a oni koji su ostali tog kobnog dana prije 25 godina su ubijeni. Kažu rijetki preostali susjedi da se zločin dogodio dvadesetak dana nakon oslobodilačke akcije Oluja, tijekom čišćenja terena uoči prolaska vlaka slobode prema Kninu. Vele da svjedoka nema i da ne znaju zašto su im rođaci i susjedi pobijeni.

– Da, iz UN-a su tog dana rekli da prolazi vojska i ljudi su se skupili oko crkve. Oni se nisu htjeli skloniti kod UN-a, nego su ostali u svojim kućama. Tog 25. kolovoza 1995. godine ubijeni su Đuro Karanović (45), Miloš Grubor (80), Jovo Grubor (65), Jovan Grubor (73), Marija Grubor (90) i Milka Grubor (51). U Gruborima će 25 godina kasnije zbog toga biti izaslanstvo hrvatske Vlade, potpredsjednik Tomo Medved, hrvatski general. I sam Tomo Medved je žrtva, njemu je u Domovinskom ratu ubijen brat. Za dvadesetak dana najviši državni dužnosnici s predstavnicima SDSS-a osudit će zločin i stradavanje srpskih civila u Gruborima prije 25 godina...

– Meni je ubijen rođak. Nije imao tri prsta i nije htio otići kad i ostali, kad i ja, uostalom. Rekao je “neće mene, ja sam stolar”. Kada je bila Oluja i kada je na području Plavnog ubijeno 26 ljudi, nitko nije ni dolazio u Grubore. Grubori su zabačeni u brdu, vjerojatno su mislili da ih nitko neće posjetiti ni tog kobnog dana, kao ni dotad. No, eto, ubijeni su, bez svjedoka, iako su bili civili – rekao nam je Momir Karanović (50), koji živi prvi do skretanja za Grubore. – Sad dolaze ovi i oni, ali njima povratka nema. Što mislim o tome? Ubijali su jedni i drugi, nažalost, a sve drugo... Ma, nema ovdje sreće, niti se tko vraća – zaključio je.

Jelić: Podržavam ove geste

Ipak... U Kninu koji je pola sata od Grubora prije tri godine bili su potomci i rođaci žrtava iz Grubora. Razgovarali su s gradonačelnikom Markom Jelićem i od kninske gradske uprave zatražili pomoć u obnovi puta prema selu. Marko Jelić jedan je od onih koji su 1991. godine morali iz Knina jer su Hrvati, ali i jedan od onih koji su bez revanšizma pozvali Srbe da se vrate u Knin.

– Došli su rođaci i obitelji stradalih u Gruborima i zatražili pomoć u probijanju puta i mi smo se odmah obratili HV-u i tadašnjem ministru Damiru Krstičeviću. To je bilo još 2018., vrijednost radova je oko 100.000 kuna, a da nije radila vojska, bilo bi i tri puta skuplje. I Elektra je stavila stupove.... – rekao nam je kninski gradonačelnik s kojim smo razgovarali i o žrtvi i progonu Hrvata, pa i njega samog iz Knina 1991. godine, kao i odlasku Srba, koloni u kojoj je kao djevojčica bila zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga, ali i o ubojstvima nakon Oluje, na što je ukazao potpredsjednik Vlade iz SDSS-a Boris Milošević kojem je ubijena baka. Za taj je zločin ubojica osuđen, za neke druge ne...

VIDEO Govor premijera Andreja Plenkovića u Kninu

– Zločin u Gruborima je gnusan i svatko ga treba osuditi. Ubijeni su civili i ubili su ih zločinci. To se nije dogodilo za vrijeme Oluje, nego poslije. Akcija Oluja je oslobodilačka akcija i nju ne može ništa potamniti. Treba osuditi zločin nad srpskim civilima koji su stradali u danima nakon Oluje, to je civilizacijski doseg i stoga pozdravljam činjenicu da će u Gruborima biti general Tomo Medved, zapovjednik 1. gardijske brigade, tri puta ranjavan, kojem je u Domovinskom ratu ubijen brat. To je čin koji doprinosi normalizaciji odnosa Hrvata i Srba kao što je to i čin dolaska Borisa Miloševića na 25. obljetnicu Oluje – rekao je gradonačelnik Knina Marko Jelić koji je već ranije pozvao Kninjane srpske nacionalnosti da se vrate u svoje domove te rekao da su baš Srbi najveći gubitnici velikosrpske politike. Da ta politika i dalje pokušava krojiti sudbinu Srba u Hrvatskoj unatoč iskoraku i dolasku predstavnika Srba na obljetnicu Oluje i s druge strane dolasku u Grubore, potvrđuju silne osude iz Beograda baš na račun Borisa Miloševića. Savo Štrbac iz udruge Veritas koja bilježi nestale i stradale Srbe, koji je bivši zadarski sudac, Borisa Miloševića optužio je da je izgubio identitet “jer mu je otac ratovao na strani HV-a, jer su mu Hrvati dali školovanje i posao” i zaključio kako on nije legitiman predstavnik Srba na Oluji “jer on nije živio u Krajini, nego u Šibeniku i Rijeci...”

U Plavnom, selu u čijim je zaselcima među kojima su i Grubori nekad bilo više od 2300 stanovnika i četiri područne škole s više od 300 đaka, danas je stotinjak ljudi koji se od politike uglavnom pokušavaju maknuti. Nije im donijela dobrog, ali nekih se likova još uvijek sjećaju, primjerice baš rečenog Save Štrbca.

– Taj je moje roditelje stavio na popis ubijenih i nestalih i dva sam puta tražio da ih skine jer nisu stradali. Treći put sam otišao kod njega, a on se čudio i pokušao mi objasniti da je bolje da je što više ljudi na popisu, pa i oni koji nisu stradali. Naravno da to radi samo zbog svoje koristi – kazao nam je Đuro Rusić, nekadašnji direktor kninske srednje škole, koji se vratio u Hrvatsku 2000. godine. Rusić se sjeća i ubijenih srpskih civila u selu Plavno. – Nisu ubijeni samo civili u Gruborima. Ukupno su 32 osobe ubijene u Plavnom. Sada je politika odlučila da se prizna da je Hrvatska imala pravo uspostaviti pravni poredak akcijom Oluja na svom teritoriju, ali i priznati da su ubijeni civili Srbi. U redu je to, ali ovdje ljudi više nema. Otišlo je nakon Oluje više od 200.000 Srba, a Hrvatsku je odonda napustilo oko 400.000 Hrvata koji nemaju posao. Tako da je ovo sve malo kasno – zaključio je Rusić, koji nam je rekao da je i Milorad Pupovac prije nekoliko dana prvi put bio u Gruborima. Potvrdu za to nismo dobili.

Znao sam da nema budućnosti

– Jeste li vidjeli na putu piše HDZ = SDSS... Uglavnom, sve vam je ovo politika, ali kad je tako, neka konačno bude i pomirenje – rekao nam je Đuro Rusić, koji je nekad bio u Srpskom demokratskom forumu. Pitamo ga je li bio u vojsci srpske paradržave, kaže da je mobiliziran, ali da je, za razliku od kninskih voda Martića i Babića, on znao da nemaju budućnost i da će Oluja doći.

– Morala je doći, ali mrtvih civila nije moralo biti – kazao nam je Đuro Rusić. Drugi Rusić, Miloš, također nam je pričao o Gruborima.

– Od tridesetak ljudi, osim u Gruborima, gotovo svi su ubijeni za Oluje ili odmah nakon Oluje. Tužno je to. Hrvatska je imala pravo izaći na svoje granice, ali ne i ostaviti mrtve iza sebe – rekao nam je Miloš Rusić o slučaju Grubori. Odlazimo iz Grubora. Pada noć. Tužno je, pusto je i nikog nema. Unatoč tome nema ni mira. Hoće li ga biti nakon 25. kolovoza...