Hodnik Zavoda za Sudsku medicinu i kriminalistiku na Šalati u Zagrebu zadnje je mjesto na kojem bi se netko želio naći. Onaj tko je ipak tamo pozvan, najčešće da identificira nekoga bliskog, otvorit će vrata, zakoračiti crvenim tepihom i sjesti na jedan od stolaca. Vidjet će stare vitrine, no teško da će se dulje zagledati u knjige iza stakla, dok će pogled na nekoliko preparata, ostataka ljudskog tijela, blokirati. Ponekad se taj hodnik napuni - bude 20-ak pa i više ljudi, ali svi tupo sjede i u tišini čekaju da prozovu njihovo ime i da po nekoj sitnici, prstenu ili komadu odjeće, daju zadnju potvrdu da su posmrtni ostaci zaista njihovi najbliži i tako zatvore prazninu koju ostavlja čekanje te napokon osjete neki mir.
Bilo je tako i početkom lipnja 2018. kad su obitelji poginulih i ubijenih srpskih vojnika i civila stigle na to mjesto gdje se u periodičkim razmacima, na istim tim stolcima, izmjenjuju s obiteljima hrvatskih žrtava rata. Vani je bilo vruće, kasnoproljetno sunce je pržilo, kao što je tog dana pržilo i malo mjesto Primišlje nadomak Slunju. Zelenilo je već pomalo sakrilo ostatke rata u tom kraju, no priroda nije toliko moćna da prekrije povijest. Prašnjava cesta vodi dalje, prema Poloju i Polojskoj kosi, mjestima kamo će se uputiti namjernik, i to teška srca. Otamo teško je i pojmiti da je nadomak rijeka Mrežnica, bistra i brza, u kojoj će uglavnom turisti pronaći užitak uskraćen onima kojima je to mjesto zauvijek promijenilo život.
Video: Ministar Tomo Medved o izbornom trijumfu Andreja Plenkovića
Koga ste vi izgubili?
Tog dana u Zagrebu Primišlje i kraj oko njega uvukli su se u Zavod za Sudsku medicinu i kriminalistiku i spojili za mnoge ono nespojivo. Susreli su se članovi obitelji ubijenoga hrvatskog i srpskog vojnika. Dvije suprotstavljene strane u ratu. Na jednoj je bila obitelj pristigla iz Srbije, na drugoj ministar branitelja, general i ratni zapovjednik Tigrova Tomo Medved. U kratkom, slučajnom razgovoru, otkrili su da je njihova bol započela u istom trenu i na istome mjestu. - Ministru Medvedu ne treba objašnjavati što su žrtve. On to itekako dobro zna - kaže nam jedan sugovornik dok smo razgovarali o proslavi 25. obljetnice Oluje i ministrovu najavljenom odlasku u Grubore. Sam ministar nerado govori o privatnom životu. Nikada i nije, kažu njegovi suborci. Kad je potpredsjednik Vlade Boris Milošević pristao doći u Knin, odlučio je objaviti svoju obiteljsku priču o ocu u Hrvatskoj vojsci i baki ubijenoj nakon Oluje, no drugi potpredsjednik, Medved, svoju je želio zadržati za sebe.
No ta je priča izuzetno snažna i daje uvid u odnose dvojice potpredsjednika, o Medvedovu poimanju žrtve, rata te neprijateljskih vojnika te o humanosti koju, kao častan vojnik, ima, pritom ne dovodeći ni najmanje u pitanje svoja uvjerenja i angažman ponajprije kao hrvatskog branitelja. Priopćenje Ministarstva hrvatskih branitelja koje se referira na taj lipanjski dan 2018. bilo je šturo. Objavili su kako su napokon identificirani posmrtni ostaci 20 osoba stradalih 1995. koji su ekshumirani na području Sisačko-moslavačke, Zadarske, Karlovačke, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske županije te da je ministar Medved izrazio sućut obiteljima te uputio apel svima koji mogu pomoći u pronalasku nestalih hrvatskih osoba s hrvatske strane - a traga se još za 1869 ubijenih i nestalih - da svoja saznanja podijele s Upravom za zatočene i nestale. Priča iza priopćenja kaže da je tog dana u Zagreb stigao autobus s obiteljima identificiranih iz Srbije, redom ljudi podrijetlom iz Hrvatske koji su je napustili tijekom rata. Kako se skupi određeni broj identificiranih, obitelji se poziva da potvrde smrti i dogovore pogrebe.
Iz Beograda je s obiteljima došla specijalistica sudske medicine dr. Vesna Kovačević, članica Međunarodnog odbora Crvenog križa iz Srbije i predstavnica komisije za nestale. S hrvatske su ih dočekali predstavnici Zavoda za sudsku medicinu, predstojnik prof. dr. sc. Milovan Kubat, docentica Marija Baković, dr. Monika Karija Vlahović, iz Ministarstva hrvatskih branitelja bila je, kao i uvijek, osoba zadužena za pomoć obiteljima, pomoćnik ministra, brigadir Stjepan Sučić i ministar Medved. Postupak je uvijek isti: pozdravi ih ministar. Tog je puta zamolio sve da učine što mogu kako bi se pronašli nestali Hrvati, branitelji i civili. Ministar je, kažu nam oni koji su nazočili, dobio i aplauz obitelji, prije nego su prešli na drugi dio procedure. Obitelji se proziva na završnu identifikaciju i potpisivanje smrtovnice te dogovaranje o pogrebu jer prijevoz do groblja i lijes plaća i organizira Hrvatska i HV. Ministar je, odlazeći, naletio u hodniku na grupu od dvoje-troje ljudi koji su čekali da dođu na red. - Koga ste izgubili? - pitao je. - Brata.
Već je taj odgovor "udario" ministra. Njegov stariji brat Milan, kao pripadnik 14. domobranske pukovnije Slunj, 2. bojne Cetingrad, ubijen je u ratu, ostavivši iza sebe dva brata, pet sestara i svoju mladu obitelj - suprugu i troje djece. - Gdje je poginuo? - U Primišlju. Vrtlog u kojem su uhvaćene dvije obitelji postajao je jači. No u tom ga je trenu bio svjestan samo ministar. - Kojeg datuma? - Dana 4. kolovoza 1995. Krug se zatvorio, svijet je stao. Ponovno ga je pokrenuo ministar diktirajući podatke: - U Primišlju su 4. kolovoza 1995. poginula trojica vojnika, dva srpska i jedan hrvatski. Vaš je brat, očito, jedan od ta dva srpska. A poginuli hrvatski vojnik je moj brat. Milan Medved poginuo je prvog dana akcije Oluja, nedaleko od Primišlja, prema Poloju i Polojskoj kosi. Pust kraj kojim svake godine, na obljetnicu smrti, prođe kolona, a zna brojiti i 50-ak vozila. Zadnji dio procesija koju čine članovi obitelji, prijatelji, suborci idu pješice kako bi došli do malog spomenika. Prolazi je Milanova i Tomina majka koja poginulog sina zove "janje moje", prolazio je i otac, a Tomo bi održao kratki govor. Prije tri godine tako je rekao kako "smo sudjelovali u povijesnim događanjima i ostvarili snove mnogih generacija. - Žrtve su u svakom ratu neizbježne, a naša je dužnost pamtiti i učiti buduće generacije o događanjima koji su prethodili stvaranju samostalne RH - poručio je ministar na mjestu stradanja svog brata. Manje od godinu dana poslije, stajao je u Zavodu za sudsku medicinu sa srpskom obitelji koja je nijemo gledala u ministra. Gledaju li se oči u oči ljudi čija su braća možda ubila jednog drugoga? Što sada misliti? Tišinu je opet prekinuo ministar.
- Danas vam vraćam vašeg brata - rekao je obitelji. Kratak, usputan razgovor koji se pretvorio u nešto puno više promatrala je nekolicina ljudi. Naježili su se. - Ljudskost, čista ljudskost je tada izašla iz ministra. U toj strašnoj situaciji kad se izmiče tlo pod nogama, bio je čovjek - kaže jedan od njih. Iako je, na prvu, moglo djelovati da je razgovor odradio hladne glave, ministar Medved, kažu nam, bio je duboko potresen. Pogibija brata trauma je od koje nikada nema potpunog oporavka. Tomo Medved slijedio je starijeg brata kad je ovaj odlučio pridružiti se obrani Hrvatske, a isto je učinio i mlađi brat Ivan. Tri sina obitelji Medved otišla su u rat i život obitelji nikad više neće biti isti. Daleko su tad bile godine kad su svi živjeli u selu Šiljkovača u općini Cetingrad nedaleko od granice s BiH, gdje je Tomo Medved rođen 1968. Sada gravitiraju Slunju, no do prije rata središte im je bila Velika Kladuša, do koje su djeca, pa tako i Tomo i njegova braća, idući u školu, osam kilometara uglavnom pješačili. Tomo će potom otići u Bjelovar i raditi na željeznici, Ivan se zaposlio kao električar, a Milan dobio posao u Agrokomercu. A onda je došao rat. Kad danas netko dođe u Šiljkovaču, pomislio bi, evo malog, ali novog zaseoka. I pogriješio bi. Da, tih 20-ak kuća zaista jesu nove, ali samo zato što su sve stare, pa tako i kuća Medvedovih, do temelja spaljene. Stanovnici su pred srpskom agresijom bježali u BiH, a onda u Karlovac, gdje su kao prognanici čekali kraj rata.
Triput ranjen
Tomo se u studenome 1990. prijavio u Rakitje u jedinicu za posebne namjene MUP-a. Potom je pristupio Zboru narodne garde i počeo napredovati, od zapovjednika voda u 2. bojni Prve gardijske brigade, zapovjednika satnije i jednog od ratnih zapovjednika Tigrova u Bljesku i Oluji do savjetnika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku 2006., a dvije godine poslije načelnika Uprave za personalne poslove Glavnog stožera. Ranjen je tri puta - prvi put 16. kolovoza 1991. u Novoj Varoši kod Gradiške, kada je pogođen gelerom u pluća, drugi put 3. listopada i tad je prostrijelnu ranu lijeve nadlaktice prohodao. Treće ranjavanje, ono u predjelu kralježnice, pretrpio je u lipnju 1992., govore njegovi suborci. On uglavnom šuti o tome. I tijekom rata, a i poslije njega, najglasniji je bio kad je trebalo nešto učiniti za suborce i kolege. Sasvim slučajno ostao je ovjekovječen i u "Banijskim praskozorjima" Gordana Lederera, a samo koji dan poslije snimatelj je bio ranjen na brdu Čukar. General Medved otkazao je planirani put u Zagreb i naredio spašavanje.
Zvao je generala JNA Andriju Rašetu da pošalje helikopter, no on nikad nije stigao, a snimatelj je preminuo 10. kolovoza. Neće govoriti ni o prosvjedima na Trgu sv. Marka kad se jedan branitelj u rastrojstvu popeo na zgradu, a mnogi se pitaju što bi se dogodilo da ga Tomo nije nekako nagovorio da siđe. Neće reći ni da je, kad je došao na čelo veterana 1. gardijske brigade Tigrovi, osnovao podružnice udruge u većim gradovima jer je uvidio kako je braniteljima teško dolaziti u Zagreb. Ili da je nakon pogibije prijatelja i suborca Damira Tomljanovića Gavrana napravio sve da mu naprave spomen-dom u selu Krivi put. - On je ljudina - kažu suborci Tome Medveda. Nakon susreta na Šalati s obiteljima poginulih srpskih civila, ali i neprijateljskih vojnika, to mogu reći i oni sa suprotne strane u ratu koji je ministru odnio brata, prijatelje, zdravlje, kuću i stari život, ali ne i ljudskost.
Zbog takvih ljudi kao što je Tomo Medved ponosim se što sam Hrvat.