Amerikanci kažu da se sjećaju gdje su bili kad je 22. studenog 1963. ubijen njihov 35. predsjednik John Fitzgerald Kennedy (JFK). Ja se sjećam toplog i sunčanog nedjeljnog jutra 13. prosinca 1981. Dugo sam spavao, a kad sam se probudio, s radija u kuhinji objavili su da je general Wojciech Witold Jaruzelski izveo državni udar u Poljskoj, i da su skršeni svi snovi sindikata Solidarnost o pravdi i slobodi. Majka je šutke poslovala po kuhinji, a ja sam ležao na leđima u krevetu dok su se ledeni prsti Moskve uvlačili u moju dušu.
Bojana Pejić, srpska povjesničarka umjetnosti i kustosica koja je karijeru ostvarila u Berlinu, imala je 20 godina kada su 22. kolovoza 1968. tenkovi Crvene armije ušli u Prag. Pamti da joj je tog jutra njezina najbolja prijateljica utrčala u kuću u panici i prošaptala: "Što ćemo učiniti ako Rusi dođu u Beograd, a mi smo još djevice?"
Intervju: Kotromanović: 'Hrvatska sada mora reagirati, Putin neće stati dok Dnjepar ne postane granica'
Paul Lendvai, znameniti austrijski novinar i dugogodišnji urednik na državnoj televiziji, počeo je skromno, kao mladi egzilant iz Mađarske iz koje je 1957. stigao bez ičega, čak i bez znanja njemačkog. Jednom je ispričao kako se u rodnoj Budimpešti odlučio obrijati baš u zao čas, 4. studenog 1956. Dok mu je brico skidao bradu britvom, na radiju su se vrtjele najnovije vijesti o ulasku Sovjeta u grad. Brijač je na pola posla zastao i rekao Lendvaju: "Oprostite, ne mogu nastaviti, previše mi se tresu ruke!" I tako je Lendvai izašao u grad kojim su jurili sovjetski tenkovi, s jednom polovicom lica zaraslom u bradu, a drugom glatko obrijanom.
Carl Gustaf Ströhm, urednik na postaji Deutsche Welle te dopisnik Die Welta za jugoistočnu Europu, koji se na početku Domovinskog rata doselio u Zagreb i bio kolumnist Večernjeg lista, nikad nije zaboravio kako je kao 16-godišnji izbjeglica zauvijek napustio rodni Tallinn, bježeći pred Crvenom armijom.
Rusi dolaze – to je taj strašni šapat koji se širi Istokom Europe, od Kalinjingrada do Transnistrije, i koji pokreće izbjeglice kroz generacije, od Zoje Dumengjić, iznimno zaslužne hrvatske arhitektice, rođene u Odesi 1904., čiji je otac optirao za Bijele, do uplakane ukrajinske dječice što ovih dana stižu u Hrvatsku.
Milan Kundera, češki pisac i disident, vozio se 1968., trećeg dana sovjetske okupacije, iz Praga u České Budějovice. Uz cestu, po poljima, u šumama, posvuda, logorovalo je rusko pješaštvo. Kunderu su zaustavili, pretresli mu auto i potom ga pitali na ruskom: Kako se osjećaš? Kundera je shvatio da časnik nije ni zlonamjeran ni ironičan. Baš suprotno, bio je zabrinut za Kunderine osjećaje. "Sve je to veliki nesporazum", rekao mu je, "ali će se ispraviti samo od sebe. Morate shvatiti da volimo Čehe. Volimo vas!" Kundera je bio zgranut. Zemlju su preorale tisuće tenkova, budućnost zemlje bila je veoma crna, čelnici češke vlade uhićeni, a časnik okupatorske vojske izjavljuje mu ljubav!
Nije taj ruski časnik osuđivao invaziju, nipošto. On nije bio ni zluradi sadist, kaže Kundera, nego je osjećao da mu ljubav nije uzvraćena. Zašto ti Česi, koje toliko volimo, odbijaju živjeti s nama onako kako mi živimo? Kakva šteta da ih moramo tenkovima naučiti što znači voljeti! I sad se povijest ponavlja u Ukrajini, gdje su Rusi pokrenuli nezamislive tenkovske kolone, i nezamisliva oružja da bi u majčinski zagrljaj vratili svoje davno otpale suplemenike. I koji ih, gle čuda, ne dočekuju raširenih ruku nego bježe na Zapad ili im se očajnički suprotstavljaju.
Poljski književnik Sławomir Mrożek bio je toliko zasićen staljinizmom u domovini da je 1963. u sebi donio odluku da će prebjeći preko Željezne zavjese. Kad je upitao suprugu, slikaricu Mariju Obrembu, što misli o tome, odgovorila mu je bez oklijevanja: Radije ću na Zapadu prati podove nego ostati ovdje!
Aleksandar Solženjicin, ruski nobelovac koji je 60-ih razotkrio golemu sovjetsku urotu protiv vlastitih građana, nesmiljeno tjeranih u tajne logore, napisao je da nasilje ne živi samo, nego da je intimno povezano s laži: Nasilje nalazi svoje jedino utočište u laži, a laž svoju jedinu podršku u nasilju. Svaki čovjek koji je izabrao nasilje kao sredstvo, neupitno mora izabrati laž kao pravilo.
Kad je SSSR izvršio invaziju na Afganistan, na Božić 1979., išao sam u prvi razred gimnazije. "Danas u Afganistanu, sutra u Pakistanu, a prekosutra možda i u vašem stanu" – bio je vic koji sam tada čuo u školi, i za koji danas vidimo da nije uopće vic. U Rusiji je uvijek vrijeme posjeta – bilo disidentu usred noći, bilo prgavoj državi u susjedstvu, samo što u prvom slučaju kucaju tipovi u kožnim jaknama, a u drugoj krstareći projektili. Jer vas vole. I ne podnose odbijanje.
Video: Ruska kolona vojnih vozila u kojoj su bili i tenkovi pokušala je ući u Buču u predgrađu Kijeva: Rezultat je groblje tenkova!
Sjećam se dana kada je pao Vukovar. Sestra me je čekala na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Sjele smo na klupu i plakale.