Iz kratke novinske vijesti doznali smo da je u petak prošlog tjedna u Vukovoj Gorici pokraj Karlovca pokopan prvi ministar unutarnjih poslova Hrvatske Josip Boljkovac. Iz vijesti smo doznali i da su na Boljkovčevoj komemoraciji bili nazočni i njegovi politički znanci te prijatelji Josip Manolić, Anto Nobilo, general Petar Stipetić, dr. Danko Plevnik i Stipe Mesić.
Bivšem se predsjedniku Stipi Mesiću ono uobičajeno "počivao u miru" valjda učinilo odveć vjerničkim i građanskim, pa je Boljkovca ispratio partizanskim uzvikom "smrt fašizmu – sloboda narodu"! Taj je reprezentativni uzorak okupljenih, poznatih i utjecajnih pobudio i niz asocijacija vezanih uz njih, pa i tezu: tko je vladao, odnosno tko vlada Hrvatskom? Naime, gotovo svi spomenuti bili su važni i prije stvaranja Hrvatske, a još više nakon njezine uspostave.
Sam je Boljkovac kao partizan nakon Drugog svjetskog rata službovao u Ozni te potom u Udbi. Kao sudionik Hrvatskog proljeća politički je stradao. Slično se dogodilo i Josipu Manoliću, kasnijem predsjedniku Vlade Republike Hrvatske. I njegova je politička karijera po Drugom svjetskom ratu sličila Boljkovčevoj. I on je službovao u Ozni i Udbi da bi također politički stradao '71. godine. Kao proljećari obojica postaju politički moćni i u demokratskoj Hrvatskoj. Još veću vlast od one koju su imali u Jugoslaviji dobivaju u Hrvatskoj.
General Hrvatske vojske Petar Stipetić na Boljkovčevu je ispraćaju vjerojatno bio i kao svojedobni stanovnik Karlovca, u kojemu je nekoliko godina službovao kao oficir JNA. U toj će ga vojsci svojedobno sumnjičiti za hrvatski nacionalizam, a on će iz nje, u činu general-majora, izaći 1991., čim je počela predratna gungula u bivšoj državi. U Hrvatskoj će vojsci postati jedan od vodećih ratnih zapovjednika i vodećih generala.
Odvjetnik Ante Nobilo, koji se u Vukovoj Gorici pojavio kao Boljkovčev "kućni prijatelj", bio je politički moćan i u socijalizmu, znan kao posljednji javni tužilac SR Hrvatske.
Po dolasku demokracije prelazi u odvjetnike. Publicist Danko Plevnik došao je na Boljkovčevu komemoraciju kao Karlovčanin, kao Boljkovčev sugrađanin. Za Jugoslavije bio je novinar i publicist.
Puno zapaženiji od drugih mu kolega koji su zajedno s njim radili u službenom glasilu Saveza komunista, u listu Komunist. U Hrvatskoj nije uspio dohvatiti takvu lukrativnu poziciju. Za razliku od njega, Boljkovac, Manolić i Mesić dobili su najviši status, moć i utjecaj. Pogotovo Stipe Mesić koji je od zastupnika u komunističkom Saboru, u demokratskoj Hrvatskoj postao dužnosnikom koji je obavljao najviše državne funkcije. Kao komunistički saborski zastupnik postao je najpoznatiji po kritikama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a u suvremenoj Hrvatskoj po jedinstvenome postignuću, to jest, po dvostrukom izboru za predsjednika Republike. Svi iz tog reprezentativnog uzorka na Boljkovčevu sprovodu u Hrvatskoj su postali puno važnijima i utjecajnijima nego što su bili u Jugoslaviji.
U Jugoslaviji su svi spomenuti Boljkovčevi prijatelji sudjelovali u vlasti, a u Hrvatskoj doista i vladali. Posredno su preko svojih sinova sličnu transformaciju doživjeli Ante Josipović i Stipe Milanović. Potonji je bio srednje rangirani političar u vrijeme titoizma, dok je otac Ive Josipovića bio na samom vrhu tadašnje partijske nomenklature. Bio je član Izvršnog biroa CK SKH. Političke će položaje osobito nakon 2000. i izborne pobjede "demokratske koalicije" početi graditi njihovi sinovi. Ivo će kasnije postati predsjednik, a Zoran premijer Hrvatske. Tako će marićevska "deca komunizma" u Hrvatskoj nastaviti političkim tragom svojih očeva započetim u Jugoslaviji.
Ivo Josipović i Zoran Milanović politički su prerasli svoje očeve, kao što su i sudionici pogrebnog skupa u Vukovoj Gorici nadrasli svoje nekadašnje jugoslavenske funkcije. Postkomunističkom Hrvatskom vladali su ex-komunisti, dok današnjom upravljaju sinovi titoista i čuvara partizanske tradicije. U službenoj antifašističkoj Hrvatskoj prevladava duh te tradicije. Vidjelo se to i na pogrebu u Vukovoj Gorici.