U sporu sa svim susjedima - može li Hrvatska biti pravi lider u regiji?

Iako granični problemi nisu specifikumi Hrvatske, jedina država s kojom Hrvatska ima utvrđenu granicu je Mađarska, a i ona je “naslijeđena” iz Jugoslavije. No, ako nema granice, ima zategnutih političkih odnosa zbog dioničkog odnosa dviju strateških kompanija, Ine i MOL-a. Igrom slučaja, na zidu sobe u kojoj smo razgovarali s visokim diplomatom Europske unije visjela je karta Hrvatske. Govorilo se o Ljubljanskoj banci i odnosu Hrvatske i Slovenije. Postavilo se pitanje je li to samo bilateralno pitanje kad Slovenija – očito – koristi svoj položaj, članstvo u Uniji i najave neratifikacije Pristupnog ugovora, kako bi pritisnula Hrvatsku. – Hajde, pokažite mi Prevlaku – kazao je, pokazujući na kartu. Nije trebalo – znali smo što misli.

– Što ako Hrvatska članstvo u EU iskoristi za rješavanje otvorenih pitanja u odnosima s drugim državama? – odgovorio je protupitanjem. Teško, čuo je, jer je Hrvatska prihvatila izjavu kako neće blokirati druge države bilateralnim pitanjima. Ali da nije, imala bi i te kako puno aduta u rukama. Hrvatska sa svim svojim susjedima ima otvorena pitanja.

Najviše problema sa Srbijom

Nekada su iz Šarengrada i okolnih mjesta ljeti skelom prebacivali stoku na riječni otok – adu – nasuprot njihovu mjestu. Znalo je tamo pasti tisuću krava, 500 konja i 3000 svinja. Od rata je Šarengradska ada pod srpskom kontrolom – prvo vojske, sada policije. I skela je ostala na srpskoj strani. Dio granice je utvrđen, no dio oko kojeg nije postignut konsenzus proteže se od Bačke Palanke do tromeđe Srbije, Hrvatske i Mađarske. Uz još nekoliko eksklava, točke prijepora su dvije ade – Vukovarska i Šarengradska – područje oko Apatina te Sombora. Problem u biti i nije kompliciran: Srbija želi da granična crta teče sredinom Dunava, što Hrvatska odbija, pozivajući se na katastarske granice: na lijevoj obali Hrvatska ima oko 11.500 hektara zemljišta, dok Srbija na desnoj, “hrvatskoj” strani ima 900 hektara. Hrvatska je, inače, sa Srbijom već razmijenila Protokol o načelima utvrđivanja državne granice.

Načela su, među ostalim, bivša republička granice te određivanje granice katastarskom i drugom relevantnom dokumentacijom. To je snažan argument na kojem se temelji hrvatsko pregovaračko stajalište. Mnogo teži problem sa Srbijom je – izuzevši izuzetno teško i mučno pitanje nestalih – povratak izbjeglih Srba i vraćanje imovine. Prije nešto više od godine dana predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske voditelju izaslanstva EK-a u Srbiji Vincentu Degertu predali su 45 tisuća potpisa potpore peticiji cilj koje je spriječiti da Hrvatska postane članicom EU prije nego što se ispune zahtjevi izbjeglih o povratu imovine Srba.

Iako je Hrvatska pred ulaskom u Uniju, to se pitanje još povlači u svakom izvješću o monitoring. S druge strane, Hrvatska po Sporazumu o normalizaciji odnosa između iz 1996. ima pravo tražiti naknadu ratne štete od Srbije. Kolika je, predmet je procjena. Stipe Mesić još je 2002. govorio o 15 milijardi eura, dok je, prema podacima Državne revizije, izravna ratna šteta od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna – oko 32 milijarde eura.

Simbolička odšteta za genocid?

No, prije nekoliko godina tadašnji je ministar Ivan Šimonović objasnio kako mogućnost da Srbija Hrvatskoj nadoknadi ratnu štetu praktički ne postoji te da Hrvatska može očekivati odštetu samo na osnovi genocida, i to u simboličnom iznosu. U tom bi smjeru išla i rujanska presuda suda u Beogradu, koji je, nakon 10 godina parničenja, ipak odlučio kako se Splićaninu Ivici Bačiću mora nadoknaditi auto, renault 19, koji mu je 1991. oduzela JNA. Crna je Gora počela isplaćivati dio odštete – prije dvije godine vlasniku brodića ukradenog s veza u Cavtatu isplatila je 30 tisuća eura. Brodić je bio privezan neposredno uz Prevlaku, drugu rak-ranu – još su bivši hrvatski premijer Ivo Sanader i njegov crnogorski kolega Milo Đukanović dogovorili kako će problem razgraničenja riješiti pred Međunarodnim sudom u Haagu.

Oko Prevlake je na snazi privremeni režim iz 2002. – kopnena granica je povučena kod mjesta Konfin, tako da “kopno” pripada Hrvatskoj, dok je morska zona uz lijevu obalu Prevlake “mješovita zona” po kojoj patroliraju mješovite ophodnje. Problem razgraničenja dodatno je zakuhan naznakama da je podmorje bogato resursima, ali ulaz u Bokokotorski zaljev ima i strateško značenje – ne samo zato što je more uz crnogorsku stranu plitko već i zato što ulaz omogućuje kontrolu zaljeva koji se – kao na dlanu – vidi s Prevlake. O granici se još razgovara, ali stajališta nisu usuglašena. Nisu ni oko tisuću kilometara granice s BiH.

Iako granični problemi nisu specifikumi Hrvatske, jedina država s kojom Hrvatska ima utvrđenu granicu je Mađarska, a i ona je “naslijeđena” iz Jugoslavije. No, ako nema granice, ima zategnutih političkih odnosa zbog dioničkog odnosa dviju strateških kompanija, Ine i MOL-a. Morska granica s Italijom – izuzmemo li incidente – također je čista, ali nije čista hrvatska isplata odštete esulima. Ekonomska računica zabrinjava i BiH – iznimno je zainteresirana za rješavanje trgovinskih pitanja s Hrvatskom, glavnim trgovinskim partnerom, jer ulaskom u EU, Hrvatska napušta Ceftu, a uvode se visoke carine na proizvode. Jedino rješenje jest dogovor s Europskom komisijom – isti onakav kakav će se održati zbog graničnih prijelaza ovog mjeseca. I opet će – kao i u slučaju Savudrijske vale – ne samo Hrvatska već i drugi susjedi morati tražiti patronat i pomoć izvana. Jer, sami se, očito, ne mogu dogovoriti.