U svijetu zavjera 
i izdaja ljude se ne smije ubijati slučajno

"Da li ti je poznato ko je doveo na presto, posle 600 godina u Vatikan papu stranca? Em stranac, em Poljak! Slučajno, je li?! A je l’ slučajno što je Wałęsa dobio Nobelovu nagradu za mir? Slučajno?! A je l’ slučajno što rođenoj strini nisi pisao 20 godina? Slučajno?!” Tako je prije tridesetak godina stanje u ondašnjem svijetu i ondašnjoj državi analizirao Ilija Čvorović, “Balkanski špijun”, jedan od najvećih teoretičara i praktičara zavjere ikad.

Čvoroviću je odavno bilo jasno da se u ovom svijetu zavjera i skrivenih namjera pod milim bogom ništa ne događa slučajno. I to je jedina istina. A problem kod ljudi jest što stvari vole shvaćati doslovno. Tako im je puno lakše. Ne mora se razmišljati, slagati cjelovita slika od naizgled nepovezivih dijelova, strpljivo analizirati i graditi mozaik drame što se odvija pred njihovim očima. Da su ljudi kadri tako raditi, svima bi sve bilo jasno i mnogo toga što služi kao sredstvo kolektivne mobilizacije ne bi imalo nikakva učinka. Jednostavno, bili bismo imuni na ono što Sartre naziva postojećim ustrojstvom militarizirane znanosti, a koje se temelji na tajnosti, špijunaži i izdaji.

Orwell ih je pak personificirao Velikim Bratom, da bi se većina polemika vodila oko toga koliko je ipak promašio gurnuvši svoju viziju svijeta u 1984. Nije Orwell promašio godinu jer, da je o tome bila riječ, uzeo bi čovjek 2484. i sve bi bilo u redu, nitko ne bi mogao utvrditi da je bio u krivu. Orwell je 1984. uzeo baš zato da nas intelektualno izazove premda uopće nije pogriješio u tajmingu projekcije vlastitih vizija. Osim toga, tko zna, možda se te 1984. doista i dogodio kakav sudbonosni preokret za koji ćemo doznati kada i ako se otvore zabranjene arhive. Pitanje društvene, nacionalne, službene tajne kontradiktorno je samo po sebi jer se one ljudima ne govore da bi se od učinaka njihova otkrivanja zaštitili – ljudi?! To što su nam zatajili samo djelovanje i zle posljedice koje su imale na nas, koga je to briga. Ponavljanje objašnjenja, ma koliko glupo ono bilo, nahranit će naše plitke znatiželje.

Vratimo se Čvoroviću i njegovoj teoriji o nepostojanju slučajnosti. Kada bi Ilija danas postavljao pitanja na što bi se zakačio svojom vehementnošću? Recimo, mislite li da je slučajno što je Gotovina uhićen i izručen za HDZ-ove vlasti, a oslobođen za vrijeme SDP-ove? Mislite li da je slučajno što je pravoslavni Božić s “Hristos se rodi” prvi čestitao premijer iz redova HDZ-a? Mislite li da je slučajno što će preodjeveni četnici u Srbiji voditi priču o “izručenju” Kosova i što je Darko Šarić uhićen dva dana poslije tamošnjih izbora? A slučajno je i što je Tuđman dobio pasoš u drugoj polovici 80-ih, kao što je slučajno da je Milošević bio američki bankarski đak? I slučajno je to da su konvertibilnost dinara i “čudesna Antina godina” došli baš na samom kraju SFRJ? I slučajnost je što reformu radnog zakonodavstva uvođenjem robovlasničkog ZOR-a kod nas vodi ova smiješna placebo-ljevica? Slučajno je i Sanader bio okružen samim pokajnicima? A je l’ slučajno i to što se Ilija Čvorović nakon toliko godina još uvijek mora nervirati oko istih pitanja?

Slučajnosti oko nas uvjetovale su s prilično velikom sigurnošću fizionomije naših života. Samo naizgled one ispadaju bešćutnima, i to jedino ako se promatraju kroz sudbinu pojedinca koji je ionako unaprijed ukalkulirana žrtva u ostvarenju globalnih ciljeva. Zato sve mora i izgledati slučajno; da se nikoga od glavnih igrača ne bi moglo optužiti za proračunato ubijanje ljudi. Oni koji ipak “padnu” sporedne su uloge što su u jednom trenu povjerovale u preveliku vlastitu važnost i nedodirljivost, što bismo mogli nazvati “sindromom marihuane”; kada se otkrije pošiljka od kilu i pol “trave” da bi 150 kila heroina moglo slobodno proći. Cijeli ovaj sustav ima dva zadatka: uvjeriti podanike da djeluje u njihovu korist i nastaviti raditi za sebe. Ništa od toga, naravno, nije slučajno jer u suprotnom ne bi moglo biti toliko nepovoljnih slučajeva koji se obrušavaju na čovjeka. Još 1983. mogli smo čitati Orwella na način kao što smo idiotski iščekivali godinu majanskog kalendara. Kraj svijeta sposobni smo si vizualizirati isključivo kroz doslovnu kataklizmu, a pritom propuštamo uočiti koloplet mini armagedona što nam se motaju oko nogu.

U pokornom čekanju da se nešto “veliko” dogodi slučajno će nam proći život. I onda će doći nova generacija što na ludosti prethodne neće naučiti ama baš ništa pa će biti uvjerena da je i njihov preran biološki odlazak stvar slučaja. A onda su se i Orwell i Ilija Čvorović slučajno pojavili. Baš.