BMX-om oko svijeta krugove radi Igor Vukadinović (31), nema gdje ga nije bilo. Od Buenos Airesa, Lime, preko Denvera sve do Jeddaha u Saudijskoj Arabiji i japanske Hirošime... Dečko iz osječke Reisnerove ulice ovih se dana vratio iz Tokija, u kojem će na Olimpijskim igrama biti – sudac.
U japanskoj metropoli gradio je park za premijerno olimpijsko BMX natjecanje, a svjetski je autoritet za pitanja motocross bicikla na dva kotača na kakvima su generacije naučile voziti. Ali, idemo redom...
– Palac lijeve noge, oba skočna zgloba, križni ligamenti koljena, patela, natučeni kukovi, šake i laktovi, čak i lom kralježnice, ali srećom bez pomaka. Nema tu uspjeha preko noći, puno je odricanja, ozljeda koje su me vukle na dno, ali ja se svaki put oporavim i idem još jače, više i brže – smije se Vukadinović, kojem je nadimak Poki.
Japanska karantena 14 dana
A udarci u glavu?
– Pao sam nekoliko puta, ali nije mi sve u magli, ako to mislite...
Jesu li vam kad ukrali BMX?
– Nikad! Čuvam ga kao oko u glavi, uvijek je sa mnom. Na njemu se ne može sjediti, samo je za skate park pa se po Osijeku vozim na običnom biciklu.
Vukadinović je, dakako, naš najbolji BMX vozač, jedini je s ovih prostora osvajao kultni Pannonian Challenge, na Svjetskom prvenstvu bio šesti, osvajao je mnoga natjecanja. Danas kao sudac sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima, njemačkom i austrijskom prvenstvu, Pannonian Challengeu...
– Sudio sam u Edmontonu, Denveru, Jeddahu, na Olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu, u Limi na Pan-Am igrama, više puta u kineskom Chengduu, zatim u Hirošimi, Nagoji... U Europi od Skoplja do Berlina.
Jeste li se kupali u Crvenom moru?
– Tek sam malo umočio noge jer na plažama u Saudijskoj Arabiji bile su tih dana – crvene zastave. Iz Osijeka me ispratio snijeg, a tamo dočekalo 30 stupnjeva. Zanimljivo je da Saudijci iz kuća izlaze tek navečer, iza 22 sata, zbog vrućine. Grad živne tek kad sunce zađe, djeca se u ponoć igraju na cestama.
A favele u Buenos Airesu?
– I tamo i u Limi upozorili su nas da ne ulazimo u favele. Muvali smo se oko hotela i skate–parka.
Što ste jeli u Hirošimi?
– Rižu, naravno. Bijela riža bez umaka. A ja Slavonac, navikao na slaninu, kobasice, grah...
Vratili ste se nedavno iz Tokija, u kojem ste pomagali graditi novi skate park za Olimpijske igre ovoga ljeta. Kako žive Japanci u doba pandemije?
– Čim smo sletjeli u Tokio, odmah su nas testirali i poslali u hotel u centru. Dva tjedna ovog travnja nisam promolio nos iz hotelske sobe. Karantena bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom. Filmovi, serije, sklekovi, čučnjevi. U tih 14 dana nisam prehodao ni 500 metara. A kad je istekla karantena, onog dana kad sam izašao iz sobe napravio sam 22 kilometra!
Koja je razlika špice u Osijeku i one u Tokiju.
– Japanska prijestolnica ima 32 milijuna ljudi, Osijek je gotovo 500 puta manji grad. Tamo su sami neboderi. Čisto je, a čini se da Japanci žive prilično monotono. Puno rade, svi su u sličnim odijelima i neprestano su u muvingu. Kad smo kod razlika, u Osijeku kad prošećem sretnem desetak ljudi, a tamo samo na jednom pješačkom prijelazu, istina najpoznatijem Shibuya, zebru kad se upali zeleno svijetlo u istom trenutku prijeđe tisuću ljudi. Važno je znati su osječki skate-park i ovaj u Tokiju – na istoj razini. Tu pariramo Japancima!
U Tokiju ste boravili kako biste izgradili olimpijski skate park, o čemu se radi?
– Radio sam dvadesetak takvih parkova po cijelom svijetu, ovaj je posljednji. Sa mnom su u Japanu bili i Zdenko Liška, Edvard Peroli, Adrijan Javor i Marko Karalić, mi smo bili tim koji je uz Francuze i Japance pomagao graditi park. Bilo je nas pet iz Hrvatske, desetak iz Francuske i šest Japanaca. Da ljudi krivo ne shvate, ne projektiram parkove, već kao bivši natjecatelj pomažem u njihovoj izradi. Treba imati dobar tim koji to razumije.
Koji su sve elementi u takvom skate parku?
– Ovaj u Tokiju je jedan od najboljih u svijetu, ima kvotere od četiri metra, rampe, piramide, zid za vožnju... Bitno je da ima mnogo transfera, odnosno da natjecatelji mogu raditi nove linije. I, naravno, da se visoko leti.
Koliko možete skočiti u vis?
– Pet metara. Drugi kat (smijeh).
Koji će vam, kao sucu, biti zadatak na Olimpijskim igrama?
– U Tokiju će suditi pet sudaca, Marcus iz Njemačke, David iz Engleske, Bryan iz SAD-a, Dave iz Australije i ja iz Osijeka. BMX Freestyle ima premijeru kao olimpijski sport, to je za nas veliko priznanje. Sport se promijenio posljednjih godina, danas se vozači brinu o prehrani, kondiciji, treninzima... Na ovim će povijesnim Olimpijskim igrama biti devet natjecatelja, a u Parizu 2024. vjerojatno 12 ili 14 BMX vozača.
Tko je svjetski autoritet, odnosno Michael (Jordan ili Schumacher) u BMX-u?
– Sjajan je Logan Martin iz Australije. A moj je idol, još iz dječačkog doba, Ryan Nyquist. Njegove sam trikove učio kao klinac, gledao ga na VHS kasetama, u časopisima. A nedavno sam s njime popio pivo, pa čak sam mu i sudio!
Jeste li idolu dali maksimalnih stotinu bodova?
– Nisam. Strog sam. Ne sjećam se ocjene, ali nevjerojatno je kad gledaš idola na djelu i onda se tebe pita koju je ocjenu zavrijedio.
Jeste li kad dali stotku?
– Najviše je bilo 98. A bude i niskih ocjena, recimo 10. Ocjenjuje se dakako, od 0 do 100. A desetke dobivaju amateri, juniori...
A vi?
– Nisam ni ja nikad dobio stotku (smijeh). Ne postoji savršena vožnja.
Koje sve trikove vozači izvode na natjecanjima?
– Salto unazad, okretanje oko volana, dvostruko, trostruko... Skokovi... Niz je elemenata. Ocjenjujemo kreativnost, zahtjevnost, stil, visinu, sigurnost, brzinu, greške.
Sudac iz stare crvene Corse
Kako ste postali BMX sudac?
– Igrom slučaja, upoznao sam čelne ljude FISE-a, koji su najpoznatiji organizatori ekstremnih natjecanja, kada sam iz Osijeka po njih išao na zagrebački aerodrom. Vozio sam ih u svojoj staroj crvenoj Opel Corsi i tako, družeći se, otvorila su mi se vrata. Nije bilo lako biti BMX vozač u Hrvatskoj, malo je sponzora, rijetka su natjecanja... I kako sam imao mnogo iskustva, odsudio sam nekoliko natjecanja i pokazao se – talentiranim sucem. Prošao sam u Švicarskoj niz obuka, a sad već sudio mnoga najveća natjecanja na svijetu. Olimpijske igre bit će kruna karijere.
Što kažu vaši roditelji?
– Ponosni su, sin ide na Igre. Mama Željka i tata Milenko pratili su me od početka, vozili na natjecanja, sa mnom se veselili kad sam ih osvajao, ali i tugovali kad sam bio ozlijeđen. Lijepo je, ali nije uvijek lako.
Ima li svjetla za klince koji žele, jednog dana, BMX-om na Olimpijske igre?
– Ima! U Osijeku vodim BMX školicu, prvu u zemlji. Imali smo dečka od tri i pol godine, sada je najmlađi August koji je nedavno napunio pet. Maksim je među najstarijima, njemu je 13 godina. I djeca vrlo brzo uče, okreću volane, kontroliraju bicikl. Treba znati da bicikl ne vozi njih, nego oni bicikl. Ja sam počeo s 15 godina i ono što sam ja tada znao oni znaju već s pet godina. Samo da ih volja ne prođe, to je najvažnije...
Zašto svatko drugačije reagira na cjepivo? Evo što kažu stručnjaci.