U Zagrebu ćemo prvi put transplatirati pluća, a na Jordanovcu rade u derutnim i opasnim uvjetima

Uz iznimne rezultate hrvatskog transplantacijskog programa na proteklom 1. kongresu Hrvatskog društva za transplantacijsku medicinu najavljeno je i uvođenje transplantacije pluća u Hrvatskoj. Dosad su pacijenti na ovu transplantaciju odlazili u Austriju. Kada se može očekivati realizacija velike najave, što tome prethodi i zašto se u nas nije poduzimao taj zahvat, upitali smo akademika Miroslava Samaržiju, predstojnika Klinike za plućne bolesti Jordanovac, bolnice u kojoj se godišnje liječi 40 tisuća pacijenata.

Najavljena je transplantacija pluća u Hrvatskoj, kako je to dosad funkcioniralo?

Otprilike pet godina transplantaciju pluća radimo tako da se sva potrebna priprema pacijenta, stavljanje na listu za transplantaciju i skrb nakon nje, radi na Jordanovcu. Kirurški dio radi se u Beču jer, kad smo u Zagrebu prije nekih 12 godina počeli s time i napravili prvu transplantaciju, nakon toga nismo uspjeli stvoriti kirurško-anesteziološku ekipu koja bi nas pratila. Stoga smo napravili protokol s Bečom, što je izuzetno komplicirano i za nas i za pacijenta jer čovjeka koji ne diše morate odvesti 400 kilometara dalje da bi otišao u operacijsku dvoranu i dobio organ. Uspjeli smo organizirati takav postupak da nitko ne strada i u zadnjih pet godina napravili smo 50 takvih transplantacija. Kolikogod je loša strana u tome što nam je kirurg daleko, postoji i dobra strana – imali smo priliku preslikati znanje i iskustvo jednog od najboljih centara u svijetu. Uz pluća, napravili smo i nekoliko transplantacija srce – pluća i prvu retransplantaciju pluća Tako smo pokrili cijeli raspon tog složenog liječenja koje je najjednostavnije svrstati pod transplantaciju pluća, iako tu ima i dodatnih operacija, a sve njih radimo na Jordanovcu.

Koji su konkretni rokovi za početak programa u Hrvatskoj?

Nakon pet godina, taj naš program postao je toliko velik da ga Beč više ne može apsorbirati. U ovom trenutku imamo 30 do 40 pacijenata koji su spremni za transplantaciju, a Beč ih neće moći obaviti više od 10 ili 15 u godinu dana. Program treba postupno preseliti u Zagreb, a mi moramo biti spremni sami obaviti operativni zahvat. Trenutačno nemamo kirurga koji je u stanju to učiniti jednako kvalitetno kao u Beču, nemamo educirano osoblje u Jedinici intenzivnog liječenja i educiranog patologa. Te tri struke nam nedostaju.

Kako se to onda rješava?

U jednoj fazi bili smo educirali sve te kategorije ljudi, ali kako se nisu stvorili tehnički uvjeti i mjesto gdje će se to raditi, neki od njih otišli su u inozemstvo, neki u druge bolnice i odjednom smo ostali bez tima koji smo stvarali. Tako da smo opet u istoj situaciji. Ministarstvo koje je nadređeno KBC-u Zagreb i Jordanovcu kao njegovu dijelu prvo treba stvoriti nužnu infrastrukturu, dati novac za opremu koja nedostaje i na neki način dati odriješene ruke upravi bolnice da kaže koja će dva kirurga i patolog ići na edukaciju.

Nakon što ste sve to naveli, čini se da ćemo još dosta čekati na transplantaciju pluća u Hrvatskoj?

Nema zadanih rokova i vaše je pitanje ispravno jer, ako nemate rok, onda to može trajati godinama. Prije svega to ovisi o želji Ministarstva, oni donose prvu odluku.

S obzirom na najavu iz Ministarstva, odluka očito postoji. Je li riječ o novcu, o kojim je iznosima riječ?

Kad cijeli transplantacijski program stavite u ukupne troškove zdravstva, onda su to izuzetno mali troškovi. Ovisi u koju relaciju nešto stavljamo, ali morate uzeti u obzir da svaki bolesnik koji se liječi u inozemstvu stoji Hrvatsku određeni iznos, a mi plaćamo nečiji tuđi rad. U pravilu, da bi krenuo na transplantaciju, moramo dati depozit od 30 tisuća eura, a konačni trošak može biti i 50 i 250 tisuća eura.

Uz kadar, potrebno je riješiti i infrastrukturu, kažete. Kakvo je općenito stanje na Jordanovcu?

Nažalost, to je najderutnija zgrada KBC-a koja nije adaptirana 47 godina. Izgleda potpuno devastirano. Bez obzira na uvođenje transplantacije, kad bolnička zgrada nije adaptirana – svakome je sve jasno. Trenutak je da se to učini jer mnogi su segmenti toliko propali da dovode u pitanje sigurnost i osoblja i zaposlenika koji rade u toj zgradi. Dizalo je staro 60 godina i kroz njega vodimo vitalno ugrožene ljude...

Možete li objasniti pitanje sigurnosti – kako za pacijente tako i za zaposlenike?

Postoje precizno definirani infrastrukturni prostori u kojima takvi bolesnici smiju boraviti. Mi to nismo učinili, a da su zarazni, najbolje će vam oslikati činjenica da je u zadnjih 20 godina 24 zaposlenika Jordanovca oboljelo od tuberkuloze. To je nedopustivo, ali je nedopustivo i da dio zgrade bude pokriven azbestom, nedopustivo je da nemamo uvjete za izoliranje tuberkuloznih bolesti. Vjerujem da će se obnova uskoro dogoditi, bilo sredstvima Ministarstva ili EU.

Jeste li vi samo optimistični ili ste imali neke konkretne kontakte oko obnove bolnice?

Da, vrlo konkretne razgovore koje vodi uprava bolnice i mislim da je dijelom spremna dokumentacija za apliciranje za razvojna sredstva europskih fondova. Ne bavim se financijama pa vam ne mogu navesti specifikaciju troškova, ali pogledajte cijeli KBC i vidjet ćete nove ili renovirane zgrade i onda Jordanovac.

Je li tomu slučajno tako?

Da ste mi postavili to pitanje prije 20 godina rekao bih da jest jer su bolesnici s plućnim bolestima, s tuberkulozom i karcinomom namjerno stavljeni dalje od centralne bolničke zgrade da ne bi ugrozili druge bolesnike, a pulmologija je bila poluubožnica. Međutim, tijekom godina dogodio se potpuni obrat situacije; prvo jer smo svi shvatili i podaci u svijetu su takvi da su od pet najčešćih uzroka smrti tri iz područja pulmologije – KOPB, karcinom pluća i upala pluća. U međuvremenu smo naučili odlično liječiti te bolesti, ali sada treba nadoknaditi taj, hajdemo reći – povijesni razlog izolacije takvih bolesnika.

Nije li onda ironično najavljivati transplantaciju pluća dok na Jordanovcu radite u opasnim uvjetima?

Nije to najavljivanje. Svaka velika struka mora obavljati sve segmente. Tako se mora i liječiti tuberkuloza i transplantirati pluća. Međutim, moraju se zadovoljiti tehnička i infrastrukturna, jasno definirana rješenja. Mi smo dovoljno ambiciozni da upijamo sve novosti i želimo prenijeti i liječiti naše ljude. Prije dva dana tako je došao specijalan ultrazvuk koji će pomagati u boljoj procjeni kome, kada i kako operirati karcinom pluća. To je najčešća i najzločestija maligna bolest i postavili smo si cilj liječiti je u skladu sa suvremenom medicinom. Svaki korak ima svoju cijenu i mi kao društvo moramo znati želimo li to ili ne želimo. To je nešto što svakodnevno objašnjavamo HZZO-u: zašto je važno uvesti neki postupak ili lijek. Donijeli smo cijeli plan kako unaprijediti liječenje raka pluća.

I što je suština tog plana?

Dvije su stvari koje se mogu učiniti; prva je preventivna tj. prestanak pušenja, a druga je tehnološki fantastična radiološka oprema, CT koji ima 40 puta manju dozu zračenja i koji prvi put daje mogućnost da se napravi nacionalni plan ranog otkrivanja karcinoma. S tim uređajem bismo prema određenim kriterijima mogli pregledati sve pušače, pružiti im takvu mogućnost i naći karcinom na vrijeme. Kod karcinoma do dva centimetra, kad se operiraju, izlječenje je više od 60 posto! Kod nas je svake godine tri tisuće novooboljelih od karcinoma pluća i u idućih nekoliko godina svi će oni umrijeti. S našim planom za deset godina moći ćemo spasiti polovicu tih ljudi.

Oko toga se ne bi trebalo pregovarati, koliko stoji taj uređaj i kako do novca?

Cijena je dva milijuna eura plus PDV, dakle između 15 i 20 milijuna kuna, a kad pogledate na što društvo troši, taj iznos postaje smiješno mali. No, odluka je društvene zajednice u što želimo investirati. Otvorili smo telefon za donaciju 6,25 kuna (broj telefona 060 9006) i nadam se da ćemo skupiti taj novac. Ako spasimo samo jedan život – to je golema stvar.