Hoće li Hrvatska imati zdravstveni sustav po uzoru na Slovačku, kako tvrdi oporba, ili neće, u čemu ustraje ministar Siniša Varga? Kakav je zapravo slovački sustav i kako se Slovaci snalaze? Ako se pita jednog od glavnih stratega velike reforme zdravstva u toj državi 2004., doktora Tomáša Szalaya, on smatra da sve treba privatizirati jer je novac koji se vrti u tom segmentu prevelik izazov kojem političari ne mogu odoljeti.
U čemu se sastojala reforma zdravstvenog sustava i kakvo je ono danas?
Naš je cilj bio uvesti pluralizam na tržište osiguravatelja i to smo uspjeli. Danas građani biraju između tri osiguravateljske kuće. One se bore za osiguranike jer im je poticaj profit. Naime, osim Slovačke još samo Nizozemska – koja prema ocjenama mnogih ima najbolji zdravstveni sustav u Europi i koji smo željeli preslikati – te Švicarska dopuštaju profit u zdravstvenom sustavu. Osiguravatelji biraju s kojim će zdravstvenim radnicima i ustanovama sklopiti ugovor – biraju ih po učinkovitosti i kvaliteti. I cijene su deregulirane, tako da se mogu natjecati i u tom segmentu. Postoje, naravno, zaštitne mjere kojima država osigurava kvalitetu, a to su standardi vezani za kvalitetu rada i osoblja.
Postoji li državni zavod za zdravstveno osiguranje ili su svi privatni?
Postoji, ima 67 posto udjela na tržištu, a vodi ga politički imenovana uprava. No trećina tržišta ipak ostaje izvan kontrole političara. Zato i zagovaram prodaju državnog zavoda za osiguranje, da bi se potpuno ostvarila tržišna utakmica. Ti su zavodi, sa svim resursima, preveliko iskušenje i napast za političare, posebno u našoj "mentalnoj" istočnoj Europi.
Kako je s bolnicama?
Većina manjih bolnica vode privatnici. Nakon konsolidacije, sad vidimo i dobre investitore u bolničkom sektoru. Međutim, najveće su bolnice još u vlasništvu države i njima se upravlja loše – političari su glavni i gomilaju gubitke. Još smo 2004. planirali transformirati državne bolnice u dioničarsko društvo, zbog veće discipline u upravljanju, ali je ova socijalistička vlada taj proces zaustavila.
Sve je privatno. Postoji li još princip solidarnosti?
Da, postoji potpuni princip solidarnosti. Zaposleni odvajaju dio plaće tako da starci, djeca i nezaposleni ne plaćaju ništa. Novac zaposlenih dijeli se osiguravateljima prema relativnom riziku osiguranika.
Strogi ste prema političarima.
Najveći izazov nije zdravstveni sustav, nego politika. Političari kod nas zloupotrebljavaju zdravstvo za političke ciljeve, u javnosti iznose krive podatke i plaše narod. Naš premijer Robert Fico je takav – najveći su mu neprijatelji privatni zdravstveni osiguravatelji jer ih ne može kontrolirati. I svi gube vrijeme, novac i snagu u tim besmislenim sukobima. Slovačka je već izgubila međunarodnu arbitražu u sporu s jednom osiguravateljskom kućom. Politika je golem faktor rizika u svakoj reformi zdravstva.
Ali, ipak, zar je moguće sve prepustiti privatnicima? Koja je uloga države?
Ključna je uloga države regulatorna i nadzorna. Država, primjerice, propisuje koje je najduže vrijeme čekanja za elektivne zahvate, koliko daleko pacijent može putovati za neku uslugu, koje su usluge pokrivene, a koje nisu, propisati koliko najmanje poroda ili operacija gušterače godišnje mora obaviti bolnica da zadrži certifikat kvalitete. Država propisuje tko pripada u ranjivu skupinu građana i koju vrstu pomoći trebaju dobiti. Na primjer, u Slovačkoj, ako umirovljenik s niskom mirovinom mora doplaćivati lijekove 45 eura tijekom tri mjeseca, njegova mu osiguravateljska kuća vraća novac. I poslove osiguranja i zdravstvene usluge učinkovitije obavljaju privatnici. Država treba kormilariti, a ne veslati, kako je rekao bivši britanski premijer Tony Blaire.
Hrvatsko zdravstvo je izgrađeno novcem građana i njihovo je vlasništvo stoga ne može biti privatizirano za 1-2 kune kako sanjaju pohlepne političke skupine. Privatno u zdravstvu se mora stvarati temeljem privatnih investicija . Ministre koji ne znaju ili ne žele izabrati sposobne ravnatelja bolnica koji ne kradi treba učestalo mijenjati. To je formula uspjeha u svemu pa i zdravstvu