Subota 24. rujna
Udbaški povod za udbaško uklanjanje
Aleksandru Kolarić iz SDP-a je izbacio Zoran Milanović zbog verbalnog delikta – zauzimala se za povlačenje tzv. lex Perković. Poslije Milanovićeve najave da odlazi i ponovnog Kolarićkina zahtjeva da bude vraćena u stranku, baš nitko iz SDP-a nije se za nju zauzeo, što će reći da se u stranci još uvijek više cijeni zaštita udbaških ubojica nego demokratsko pravo na svoje mišljenje. Svi ti Picule, Ostojići, Miljenići..., kandidati i kandidatkinje za čelo stranke, te drugi SDP-ovi značajnici, unatoč zaklinjanju u dijalog i toleranciju, na njezinu su primjeru pokazali da se u biti ne razlikuju od negdašnjeg represivnog Saveza komunista i da bi ponovili egzekucije koje je neistomišljenicima priređivao Milanović. Stoga nije čudno što je udbaško uklanjanje Aleksandre Kolarić imalo i udbaški povod.
Nedjelja 25. rujna
Docent Kapović ‘sere na Bleiburg’ i nikom ništa
Nikad se ljevičari i ljevičarski mediji neće zgroziti nad protuhrvatstvom, prostaštvom, pa čak ni četništvom na ljevici. Ne javljaju se, osim ako ih ne brane, ni SDP ni HNS, ni tiskana ni elektronička glasila. Nema ih ni kad Mate Kapović, docent na Filozofskom fakultetu, u svom ultraljevičarskom bezumlju izjavi: “Serem vam se na Bleiburg” (neka se živa bića prazne svuda). Ni kad Ante Tomić napiše kako bi se s nepoćudnim političarima trebalo obračunati strojnicom. Ili kad oslobađajuću presudu hrvatskim generalima u Haagu dočeka krivotvorinama i “strojnicom” po Anti Gotovini. Nema ih ni kad Miljenko Jergović slavi Dražu Mihailovića kao “trodimenzionalnu ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju”. Ni kada Jurica Pavičić velikog pisca Slobodana Novaka zbog njegova hrvatstva kojim je iznevjerio svoju partizansku prošlost komplimentira kao “turobnu karikaturu”, kao “nedostojno strašilo”, kao “ruševinu nečeg bivšeg” i “kretena”. Ali kad je ratni heroj Željko Glasnović u prosvjednicima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prepoznao sotonizam protiv kakvog se borio, onda se “budi istok i zapad, budi se sjever i jug, koraci tutnje u napad, uz druga je drug”. I tako drugovi tutnje već 70 godina.
Ponedjeljak 26. rujna
Dodikov referendum samo je potvrda Daytona
Današnje reakcije na jučerašnji referendum u Bosni i Hercegovini najbolje sažimlje jedan naslov – “Udar na Dayton”. No prije bi se moglo reći da je on potvrda i posljedica Daytonskog sporazuma, koji je sve samo ne pravedan. Lani, u povodu 20. obljetnice dogovora u američkoj vojnoj bazi, jedan je bošnjački autor napisao: “Prvi put u savremenoj historiji dozvoljeno je (srpskom) agresoru da potpuno očisti teritorij od starosjedilaca, pobije ih i protjera, nad njima počini genocid, na etnički očišćeno područje naseli svoj narod, da mu atest na otetu zemlju kao babovinu i prizna pravo na entitetsku samostalnost u rangu države. I ne samo to. Srpskom agresoru je dozvoljeno da se ogradi međama, formira republiku, uspostavi svoju vlast, formira svoje institucije i svoju genocidnu tvorevinu nazove imenom Republika Srpska”. Dakle, “rang države” iz citata slijedio je Milorad Dodik i raspisao glasovanje o 9. siječnja kao danu te države. A tzv. međunarodna zajednica ustrajava na vlastitoj shizofreniji, na jedinstvenoj BiH koju je sama podijelila, nagradivši srpskog agresora.
Utorak 27. rujna
Što je Lukoviću nekad bio Beograd, sad je Zagreb
Ne prestaje ogorčenje Splićana zbog odluke Hrvatskog teniskog saveza da se finale Davisova kupa igra u Zagrebu, a ne u Splitu. Bit će da ne shvaćaju kako je bilo nemoguće da Split izabere predsjednik HTS-a Franjo Luković, silno vezan za glavni grad u kojem se kao dugogodišnji ravnatelj Zagrebačke banke nakesao milijuna eura, pogotovo poslije izdajničke prodaje Zabe, koja je uvelike pridonijela gubitku hrvatskog financijskog suvereniteta. Obogaćivao se i vještim upravljanjem svojim dionicama goleme vrijednosti, svakogodišnjim milijunskim bonusima, ali i tako što je u ovrhama izbacivao na ulicu mnoštvo svojih sugrađana, koji će mu valjda sada činiti publiku u Areni. Taj komunistički kadar je u Jugoslaviji vodio Jugobanku koja je pljačkala hrvatski novac, a u demokraciji je za račun ovaj put ne Beograda nego drugih stranih gazda siromašio i građane i hrvatsko gospodarstvo. Zašto je za finale Davisova kupa izabrao Zagreb, a ne Split, koji ima sve uvjete i sjajnu publiku, da bar ublaži centralizam kojim se zakida ostatak Hrvatske, pogotovo Split i njegov sport? Pa zato što bi u komunizmu za takav ili sličan događaj izabrao Beograd, a ne Zagreb.
Srijeda 28. rujna
Trump bi Glavaševića srdačno dočekao
Očito pogođen teškim porazom u TV dvoboju sa Zlatkom Hasanbegovićem, Bojan Glavašević se u komentaru sučeljavanja kandidata za predsjednika SAD-a osvećivao te reče kako se Trump “u TV debati ponašao baš kao i Hasanbegović”. Mladi Glavašević gotovo svakim svojim javnim istupom sramoti uspomenu na svoga oca Sinišu. Posebno se istaknuo kad je u “Nedjeljom u dva” na HTV-u (odgovarajući na jednu moju tvrdnju) rekao da mu oca nisu ubili “multikulturalni” Srbi, nego metak (!!!), a u jednom govoru u Vukovaru srpske agresore je proglasio “zdravim snagama” nasuprot hrvatskim braniteljima koji su “bolesnici s povlasticama”. Znali smo, dakle, da mu je moral ništavan, no sad se otkriva i kakve je pameti. Nevjerojatno je da taj sveučilišni nastavnik, kojemu je Pupovac politički i fakultetski mentor, uspoređuje Trumpa s Hasanbegovićem, kojemu bi Trump kao muslimanu zabranio ući u Ameriku, dok bi po izrazitoj sklonosti Srbima kakva je i Glavaševićeva, njega i Pupovca srdačno dočekao.
Četvrtak 29. rujna
Konji u Petrovoj: koliko smo otuđeni od prirode?
Dva su konja zavezana u Petrovoj ulici u Zagrebu, nadomak Kvaternikovu trgu i dvije, tri tramvajske postaje od Trga bana Jelačića, izazvala nevjericu, šok, zgražanje, ali i simpatije i veselu radoznalost. Zagrepčani još konje mogu vidjeti na Hipodromu, na livadama dok se voze autocestom ili kad se nađu na selu, gdje im nisu senzacija. Ali su im atrakcija u kaubojskim filmovima ili na Alki u Sinju. No u svim tim slučajevima – osim u jahačkoj strasti – oni su izolirani od našeg urbanog života, od njih smo otuđeni kao od prirode i naših davnina u kojim su seoskim precima svih nas domaće životinje bile sudbina, uvjet, smisao, slika, pejzaž postojanja. Sada nam je u Zagrebu taj smisao uskraćen, štoviše, mnogi znakove takva postojanja doživljavaju kao potpuno strane pa i neprijateljske, kao i konje u Petrovoj. Ali, kako bi napisao genijalni Tolstoj, i u gradu će nas uvijek pohoditi prirodnost sela, “ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije... i ma kako istjerivali sve životinje i ptice”.
Petak 30. rujna
Hoće li nas Most koštati kao ustaše i komunisti?
Kao i lani, počelo je i nastavit će se gore-dolje. Gore kod predsjednice na konzultacije, pa natrag kući. Gore optimizam u pregovorima HDZ-Most, dolje u izjavama iz Mosta da je, što se tiče potpisa za mandatara, “još rano za tu priču”. Gore u stopostotnom uvjerenju hadezeovaca da će sastaviti Vladu s Mostom, dolje u riječima Petrova da se još ne zna s kim će njegova stranka. Beljak čas gore u potpori HDZ-u, čas dolje u poricanju te potpore. Neki bi manjinci gore u vlast s HDZ-om bez Hasanbegovića ili ne bi s njim. Pisao sam kako će skupina samoljubivih Mostovih destruktivaca ili minirati razgovore s HDZ-om ili vlastohlepni HDZ prisiliti na ponižavajuće ustupke poslije kojih će se u Vladi nastaviti sukobi i ponoviti kaos. Sreće u pouzdanoj vlasti neće biti sve dok se izborima ne oslobodimo ucjena revolucionarnih narcisa koji se prikazuju kao najpošteniji, najsposobniji, kao najveći borci protiv foteljaštva, najveći zagovornici stručnosti i reformi, a sve su tome suprotno. Baš kao, kako sam već niz puta napisao, i dvije druge male revolucionarne skupine koju su Hrvatsku i te kako koštale – ustaše i komunisti.
>> Tko je Željko Glasnović, političar koji je vrijeđao fizički izgled studentskih prosvjednika
Odlični komentari! U najboljoj Ivkošićevoj maniri. Analitičan, oštar, jasan. Biranim riječima ne ostaje dužan nikome!