Ne moraju svi misliti kao Ranko Ostojić pa, kad je riječ o braniteljima u Savskoj, kao ministar unutarnjih poslova zagovarati rješenja koja ima na raspolaganju pravna država, a kad je riječ o studentima Filozofskog fakulteta, kao političar stati na onu stranu koja prijeti blokadom fakulteta i inzistira na izvaninstitucionalnom rješenju. I branitelji i studenti, koliko god su – jedni od 1991., a drugi od 1971. – “uvijek u pravu”, trebali bi imati jednako pravo na građanski neposluh, a država bi se i prema njima, kao i prema bilo kome drugom, trebala odnositi na jednak način primjenjujući silu samo u nuždi kao krajnje sredstvo.
U slučaju branitelja država je, prerevno provodeći zakon na Markovu trgu, umalo dirnula i u nepovredivost crkvenog prostora, pa je unatoč tome tada bilo i onih koji su kritizirali “mlaki” Ostojićev pristup upravo s argumentacijom kojom se sada koristi Željko Glasnović: “U razvijenim demokracijama, kad manjina tlači većinu, to se rješava pendrekom i suzavcem.” Dakako, kad su branitelji demonstrirali, Glasnović nije bio za rješenja koja rabe razvijene demokracije, a za čije se korištenje sada zalaže u odnosu na studente. Štoviše, državi je svojedobno rezolutno priprijetio otporom krene li na invalide iz Savske. Naravno da Glasnović ima pravo iznositi svoje političke stavove pa i lijepljenjem komunističkih etiketa.
Ali zbog izrugivanja čak i fizičkim obilježjima drugih osoba, bez obzira na to kome je namijenio te ružne riječi, trebao bi se ispričati – zbog svih nas, onih koji cijene njegove ljudske kvalitete, zbog sebe i svega što je učinio herojski riskirajući svoj život za Hrvatsku i hrvatske građane u BiH. Otužno je sada čitati opravdane reakcije na Glasnovićev ružan govor u kojima se njemu, koji je krvario za Hrvatsku, samoljubivi roditelj sada obraća – kao “živućoj legendi” koju tako opisuju “vaši suborci u Hercegovini” – s pozicije “građanina i platitelja poreza u zemlji u koju ste došli raditi”. Pa ga još podsjeća odakle novac za njegovu zastupničku plaću koju je, uzgred, Glasnović dosad uplaćivao ratnoj siročadi. Taj roditelj nije propustio ustvrditi kako je “uvjerljivom demokratskom većinom” pokrenuto razrješenje dekana spriječenog “u pokušaju klerikalizacije jedne civilne ustanove”. Kako god, na određivanje stajališta u sporu na Filozofskom fakultetu ne bi trebala utjecati religiozna dimenzija pa samo zbog toga zauzimati stranu neovisno o (ne)ispravnosti pojedinog postupka bilo koje strane, a osobito kad se zagovara nasilje, bilo nad dekanom i rektorom, bilo nad zaštitarima. Sasvim je sigurno da ni oni koji podržavaju studente, kao i oni koji nemaju simpatija za njihov otpor ne bi to tako zdušno činili, a pitanje je i na čijoj bi strani bili, da sukob nema i tu dimenziju stapanja ili razdvajanja svjetovnog i religioznog. Bi li jednako postupili da je riječ o njihovu ocu s jedne ili djetetu s druge strane? Mnogi se opredjeljuju ovisno o tomu jesu li na strani onih koji drže da se Crkva ne smije miješati u svjetovni život ili da na to ima pravo kao bilo koji drugi dio društva. Još od referenduma o braku dovoljno je nekom stavu, zahtjevu ili zauzimanju prilijepiti crkvenu etiketu da racionalno razmišljanje ustupi mjesto predrasudama, zadrtostima, vjerskoj nesnošljivosti i netoleranciji.
Na tim postavkama opredjeljivali smo se za i protiv iskazivanja vjerskih uvjerenja od rukometnog trenera Željka Babića ili proslavljene visašice Blanke Vlašić. Odnosno, kao što je Glasnović neke svoje poštovatelje oduševio svojim verbalnim ispadom, na isti je način i književnik Ante Tomić uveselio svoje čitatelje primitivnim ridikuliziranjem vjerskih osjećaja ne samo Blanke Vlašić, pišući u kolumni: “Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato.” Etički principi javne riječi tu jednako ne vrijede, kako za Glasnovića tako i za Tomića. Fascinantno je kako oni koji, polazeći od liberalnih vrijednosti, poštuju iskazivanje vjere manjinskih skupina, pa im daju i bezrezervnu dobrodošlicu, istodobno s tolikom netrpeljivošću odnose spram religiozne većine te se opiru integraciji njihove vjere u društvu.
Bilo je dovoljno spomenuti da je radna skupina u tezama za Obiteljski zakon, samo kao mogućnost, i to po izboru, na samo jednom mjestu spomenula vjerske zajednice kod predbračnog savjetovanja da se jave čuvari sekularne države. Iako vjernici koji se opredjeljuju za crkveni brak to i sada prolaze pa država nije ništa izgubila od svoje sekularnosti. Dakle, redikulozno je jedino to što je izvučen sav protucrkveni arsenal kako bi se zapravo vjernike “zaštitilo” od njihove vjere. Uz to što će neki odmah nalijepiti etiketu kako bi se novi Obiteljski zakon zbog toga okarakterizirao srednjovjekovnim!
> > Tko je Željko Glasnović, političar koji je vrijeđao fizički izgled studentskih prosvjednika
