Ljeto donosi mnoge radosti, ali i potencijalne opasnosti za kućne ljubimce. Uz uobičajene ugrize insekata, sve su češći ugrizi zmija otrovnica. U Hrvatskoj obitavaju dvije otrovnice, riđovka i poskok te jedna poluotrovnica, zmajur.
Poskok je naša najopasnija zmija otrovnica. Karakteriziraju je sivo-smeđa boja, cik-cak pruga na leđima te trokutasta glava s roščićem. Najrasprostranjeniji je, najotrovniji i najbrojniji. Najčešće obitava u krškom i šumovitom području, kao što su primorski dio Hrvatske, okolica Zagorja te rijetko Slavonija. Predstavlja opasnost za vlasnike i ljubimce sklone "robinzonskom" obliku odmora te planinarenju. Suprotno imenu, poskoci ne skaču. Stoga su izloženiji manji psi, odnosno ekstremiteti većih pasa. Riđovka nastanjuje vlažna područja, izgledom je slična poskoku, no glava joj je plosnata. Primarna mjesta susreta su sunčane livade, šumski proplanci i močvarna područja. Za razliku od poskoka, manje je rasprostranjena na našim otocima, a obitava i u kontinentalnoj Hrvatskoj, pretežno Slavoniji i Posavini. Poluotrovnica zmajur ubrizgava otrov zubima koji se nalaze duboko u usnoj šupljini, za razliku od poskoka i riđovke. Zbog toga ugriz mora biti dovoljno dubok da bi uštrcao otrov. Valja napomenuti da ne mora svaki ugriz zmije otrovnice rezultirati ubrizgavanjem otrova. Primjerice, sita zmija neposredno nakon obroka ponekad ugrize "na prazno" te ne uzrokuje reakciju organizma.
Zmija je u prirodi plijen svakoj većoj životniji od sebe. Zato će se prilikom kontakta sa psom, mačkom ili čovjekom pokušati pritajiti ili pobjeći. Najčešće stradavaju radoznali psi koji šapom ili njuškom pokušavaju proučiti "nepoznati objekt". Čovjek uglavnom bude ugrizen u noge, a psi u njušku, vrat ili ekstremitete. Kod ugriza u vrat ili područje glave treba skinuti ogrlicu/oprsnicu zbog razvoja otekline. Prilikom ugriza u ekstremitete, vlasnik može staviti povoj na ugrizeno područje. Povoj mora biti dovoljno čvrst da ne padne, no ne toliko čvrst da zaustavi cirkulaciju u podvezani ekstremitet. Otrov nema samo ulogu paralizatora već predstavlja i početak probave, odnosno razgradnje hrane te dovodi do oštećenja tkiva na mjestu ugriza i širenja. Zbog toga je važno da postavljeni povoj nije prečvrst jer može dovesti do trajnog oštećenja ekstremiteta. Važno je osigurati mirovanje životinje jer je otrov hemotoksičan. Mirovanjem se usporava cirkulacija i tijek krvi pa se otrov sporije širi. S malim psima je lakše, jednostavno ih se primi u naručje. Velike pse poželjno je staviti na imobilizacijsku podlogu, primjerice nosila ili dasku. Poželjno je imobilizirati ugrizeni ekstremitet daskom, granom ili drugim čvrstim predmetom. Kontraindicirano je isisavati otrov ili mjesto ugriza rezati. To može pospješiti širenje otrova te uzrokovati dodatna oštećenja tkiva.
Simptomi trovanja ovise o količini otrova, veličini životinje i mjestu ugriza, a mogu dovesti do opće slabosti. Tada je potrebna izrazito hitna intervencija veterinara. Na mjestu ugriza prvo se pojavljuje oteklina, zatim i promjena boje kože te obilno krvarenje, primarno u potkožje te se razvija podljev. Ugriz je bolan, a izaziva strah i paniku. Ugriz u njušku znatno smanjuje mogućnost pružanja prve pomoći. Životinju je potrebno maksimalno umiriti te osigurati prijevoz do najbližeg veterinara. Prije odlaska na odmor poželjno je raspitati se ima li lokalni veterinar specifični serum (protuotrov). Zbog nedostatka protuotrova za ljude ljubimci su u još lošijoj poziciji. Veterinari su uglavnom primorani aplicirati potpornu i simptomatsku terapiju, uključujući opioidne lijekove protiv bolova te tekućinsku terapiju u intravenskoj primjeni. Ugriz zmije može prouzročiti ozljede bubrega, jetre, poremećaje u grušanju krvi. Stoga ća vaš veterinar provesti specifične laboratorijske pretrage kako bi na vrijeme detektirao problem. Ljubimci su u prirodi uglavnom slobodni te vlasnici nisu uvijek svjesni što se dogodilo. Ako vlasnik nije vidio da je psa ugrizla zmija, teško je procijeniti radi li se zaista o tome. Oteklina i bolnost mogu biti posljedica uboda insekata. Zato bi trebalo potražiti specifične simetrične ugrizne rane. Kod svjetlije pigmentiranih pasa lakše se mogu uočiti mjesto ugriza i oteklina, dok veliki, tamniji psi duže mogu prikrivati mjesto ugriza. Mačke lovci također se mogu susresti sa zmijama, no one su u tim dvobojima spretnije i često prolaze neozlijeđene.
Naposljetku važno je napomenuti da zmije nikako ne bi trebalo ubijati iz straha ili neznanja. Važan su dio našeg ekosustava. Kad idete na godišnji odmor, na vrijeme se raspitajte gdje je najbliži veterinar. Ako ste skloni odlascima na zabačene plaže i planinarenje, uvijek imajte svog ljubimca na oku te prvu pomoć pri ruci.