Uzgredna napomena: već 30 godina ne živimo u Jugoslaviji, što znači da upravo toliko Jugoslavije i nema. I najogorčeniji Jugoslaveni pomirili su se s tom činjenicom, ali se čini da su zadnji čuvari odavno nestale države zajapureni pripadnici hrvatske desnice. Po tome su identični oficirima JNA – ni jedni ni drugi nisu shvatili da čuvaju nešto čega nema.
Hrvatska desnica pokazuje uporno zavidnu razinu neinteligentnosti jer još uvijek u svakom polemičnom tonu suprotnom njihovim uskotračnim nacionalnim kolosijecima vidi Jugoslavena i jugoslavenstvo i time samo vraća u političko-retorički prostor pojmove i strukture na koje je običan čovjek zaboravio. Time najzajapureniji i najneinteligentniji protivnici Jugoslavije dugoročno ne samo da je čuvaju od zaborava, nego njezinu regeneraciju drže u orbiti. Hrvatska desnica u posljednjem stoljeću nije se mogla dosjetiti ničeg inteligentnijeg od toga da protivnike diskreditira jugoslavenstvom i da “slojevitost” svoje političke filozofije svede na antijugoslavenstvo. Koliko jadno očajan moraš biti da bi svrhu svog postojanja morao tražiti u prisilnom oživljavanju mrtvog i da ti i u 21. stoljeću Jugoslavija bude kriva za sve tvoje promašaje. Uz to, od posljednje Jugoslavije uzimaš jednu od najodvratnijih stvari i dodatno je usavršavaš – oduzimanje prava na različitost. U SFRJ svi smo morali biti ukalupljeni u masu, svedenu, ovisno o dobi, na omladince, samoupravljače, klasno svjesne, društveno prihvatljive, politički primirene. Danas se od mene očekuje da se davim u prisilnom hrvatstvu, katoličanstvu, bezličnoj kapitalističkoj simulaciji slobode, da se klanjam tehnologiji, tržištu u vrtlogu nacionalnog kolektivizma. Biti dobar i prihvatljiv pripadnik oba društva podrazumijeva biti individualno nesvjestan.
Priznajem, nisam bio nikakav samoupravljač i omladinac, a bogami ne želim biti ni dobar Hrvat ni katolik. U stvari, Hrvat ću biti onakav za kakvog mislim da treba biti svatko tko svojom nacijom ne želi izazivati strah kod drugih, a katolik ne želim biti jer ne želim izazivati strah od sebe samog da bih se ideološki legitimirao u novom totalitarizmu. Jesam li kao i svi koji osjećaju slično zbog toga danas manje vrijedan ili taj osjećaj žele nametnuti isti komesari koji bi da je boljševizam i dalje na vlasti propisivali kakvi samoupravljači moramo biti? Odvratni su i ljudi i pokušaji da se sve svede na mjeru njihove nemoći. U zapjenjenosti turobnog bjesnila ne samo da pojedinci postaju žrtve za odstrel nego se ludost može obrušiti na cijeli grad. To je proteklih dana najbolje osjetila Rijeka na koju se sa svih strana sručila lavina paranoidnih optužbi i u tom ludilu, u tom masakru urbanog tkiva koji pokazuje jedan od posljednjih znakova individualnog života, artikuliranog u hropcu hrvatske posturbanosti, krije se boljševičko-komesarski nasrtaj na pravo na sebe. Hrvatski nacionalistički provincijalizam mrzi sve ono što ne razumije, a kako ne razumije ništa, to gotovo pa posljedično znači da sve i mrzi. Kako zadovoljiti te profinjeno nijansirane standarde pa da se ljudi i gradovi ne etiketiraju i ne eliminiraju kroz sustav vrijednosti u kojem je netko „optužen zbog postojanja“? Kako razviti pristojnu polemiku, a da se neistomišljenik ne cipelari?
Uopće ne sumnjam da filoustaška rekonkvista može zamisliti Hrvatsku bez, recimo, Rijeke i Istre i da te dvije naše nacionalne činjenice vidi kao smetnju u edenskom doživljaju prahrvatskog raja, zbog čega bi pristali da ih se trampi za neke druge parcele u, recimo, „srcu ponosnom“. Uostalom, to je više nego jednom u povijesti i dokazao. Ali, jebeš ga, što ćemo sada s tri frtalja obale što su je Hrvati poklonili Italiji, a Jugoslaveni vratili Hrvatskoj? Izravno ih izdati i ponovno dati Italiji ili Mađarskoj možda još nije pristojno. Kao što nije pristojno, a o inteligenciji da i ne govorimo, toliko blatiti Rijeku jer „pucanj” u njezinu domoljubnu ispravnost pucanj je u hrvatski integritet. To je ono što desnica, za koju je politički prapočetak smisla u Jajcu, a kraj osam do 12 anatomskih centimetara niže, nikako da shvati – grad je organizirana cjelina različitosti koja „buja na stupnju civilizacije, a jedva se naslućuje na razini kulture“. To su, uz Riječane, ovih dana dobro trebali shvatiti i Zagrepčani. Igre oko GUP-a svakom su normalnom potvrdile da se politika obraća jedino kapitalu, kako se jedino kapitalu osjeća dužna, kako je striktno vezana uz njega i kako provodi isključivo njegove želje. Ona više nema ni potrebe pretvarati se da sluša želje građana, ona građane koristi jedino kao puki paravan atrofiranog legitimiteta.
I onda još maloumno opozicijsko slavlje o tome kako su srušili plan koji će od Zagreba nepovratno napraviti poligon ortakluku i provincijalizmu pa ćemo, u istoj godini, dobiti Rijeku kao europsku predsjednicu kulture i obnovljene Jugoslavije i Zagreb kao prijestolnicu hrvatskog nacionalnog primitivizma izgubljene u vlastitom prostoru. No, Zagreb ima olakotnu situaciju i može Pervanov genijalni „Servus, dragi Zagreb moj“ oslužbeniti kao himnu. U toj aranžerskoj senzaciji pokondireno purgerstvo posve logično i nenametljivo prelazi u cajkersko narodnjaštvo. I sve je na mjestu; Rijeka je zbog toga što predvodi, makar i simbolično, europsku kulturu nužno jugoslavenska, a Zagreb je zbog svog urbanističkog jaranstva apriorno hrvatski. Kad čovjek bolje razmisli, možda Pervan uopće ni nije napravio zagrebačku, nego novu hrvatsku himnu. Jer, na kraju, sve će to narodnjaci pozlatiti.