"Mladi dečki umiru. Još nisu ni vidjeli život. Teško mi je to gledati. Nekad plačem u tišini. Ne znam koja je svrha ovog rata", pogleda izgubljenog u daljini objašnjava američkim novinarima ukrajinski vojnik Valentin. Nalazi se u blizini prve crte u Donjeckoj regiji. Njegov zadatak je evakuacija mrtvih i ranjenih vojnika. Izvlače suborce dok često i po njima padaju granate.
"Odmah nas gađaju", dodaje za New York Times. Vozi se naprijed i natrag uz crtu bojišnice gotovo svaki dan. Agresorima se približe na 500 ili 600 metara. "Ljudi kažu da je u Bahmutu teško. Ali i ovdje je surovo", priča dok iza njega odjekuju eksplozije. Vojsci se pridružio prije sedam mjeseci. Objašnjava kodove. Kod 300 znači ranjenike, 200 ono najgore. Treba pokupiti mrtve.
Na pitanje koja je najstrašnija stvar koju je vidio tek nakon nekoliki sekundi razmišljanja, dok mu se oči pune suzama, odgovara: "Neću vam to reći. Nitko ne bi razumio. Samo oni koji su bili ovdje bi razumjeli."
Slažem se. U ratu nema pobjednika, svi su na gubitku. Tužno je da ljudska rasa to nije shvatila. Na kraju možda shvatimo da smo svi isti, ljudi od krvi i mesa.