Ako se jučer poslijepodne, kad se ovo izdanje Večernjeg lista već tiskalo, nije pronašlo 40 milijuna kuna i podmirilo vjerovnike koji su ga blokirali, ili vjerovnici nisu povukli zahtjeve za prisilnu naplatu svojih potraživanja, sutra, u nedjelju, nakon 120 dana neprekidne blokade, steći će se uvjeti da Financijska agencija po sili zakona u sljedećih osam dana riječko brodogradilište 3. maj pošalje u stečaj.
To, naravno, ne znači da će 3. maj zaista skončati u bankrotu i likvidaciji „na bubnju“. O tome će u više proceduralnih koraka još do 90 dana odlučivati sud, vjerovnici i mogući „bijeli vitezovi“. No, stečaj 3. maja samo je jedna u nizu šokantnih manifestacija nevjerojatnog gospodarskog i političkog vrtloga koji ne guta samo to strateško poduzeće u čije su ozdravljenje u proteklih pet-šest godina hrvatski porezni obveznici uložili više od pola milijarde kuna nego i njegovu tvrtku-majku, pulski Uljanik.
>> Štrajk u 3. maju
A sve to unatoč i četvrtom planu za spašavanje koji je Uljanik izradio i poslao na prihvaćanje Vladi premijera Plenkovića i Europskoj komisiji.
I o tom planu „restrukturiranja“, kao i o prethodna tri, hrvatska je javnost mogla saznati samo to da ga Vlada ne prihvaća jer, kako je televiziji N1 rekao ministar gospodarstva Darko Horvat, „država niti može niti smije participirati u restrukturiranju sa stopostotnim iznosom“.
Također, „zadnja inačica programa svodi se na činjenicu da u ovom trenutku Uljanik ne može naći financijska sredstva da bi na bilo koji način dao financijski doprinos, a odabrani strateški partner (Danko Končar) nije u stanju ili nema želje financijski pratiti model restrukturiranja.
Jedini tko u ovom trenutku, prema njihovim informacijama, može provesti restrukturiranje je država s oko 800 milijuna kuna (zapravo eura), a nakon 5 do 7 godina Uljanik bi, zajedno sa strateškim partnerom, polovinu doprinosa vratio. Država u takav model neće ulaziti“.
Neprihvatljiva ‘nacionalizacija’
Nakon tih riječi odlučili smo pogledati što zaista stoji u „zadnjoj inačici programa“ koju spominje ministar Horvat, sudeći prema powerpoint prezentaciji pod naslovom „Koncept izmjenjenog Programa restrukturiranja za održivo poslovanje Uljanika – sažetak koncepta za Vladu Republike Hrvatske, Pula, 04. prosinac 2018.“ (pravopis originalan), koju je Večernji list dobio posredstvom dobro upućenog insajdera.
Poslije toga sljedeći je logični korak usporediti rješenja iz tog koncepta s javnosti dostupnim informacijama o onome što za spas Uljanika i 3. maja poduzimaju Ministarstvo gospodarstva, ministar Horvat i Vlada premijera Plenkovića.
Prvi slajd Uljanikove prezentacije rješava dilemu koja je tvrtka točno „subjekt restrukturiranja“ pa se kaže da to sada više nije samo društvo Uljanik brodogradilište d.d., nego cijeli Uljanik d.d., tvrtka vlasnik i pulskog i riječkog brodogradilišta te još nekoliko poduzeća, s time da bi se Uljanik Brodogradilište pripojilo Uljaniku d.d.
Pritom 3. maj Brodogradilište ostaje članicom Uljanik grupe do trenutka kada budu stvoreni preduvjeti održivosti nastavka samostalnog poslovanja društva.
„Samostalno funkcioniranje 3. maja podrazumijeva značajne organizacijske promjene, specijalizaciju za pojedine dijelove proizvodnog procesa“ itd. Dakle, prema zadnjem Uljanikovu prijedlogu restrukturiranja, riječko se brodogradilište (za sada) iz njega ne izdvaja, a kakva mu je točno uloga namijenjena, o tome više u nastavku teksta.
>> Štrajk u Uljaniku
Najvažniji je dio plana, dakako, financijsko „restrukturiranje“ Uljanika, odnosno „rješavanje“ njegovih golemih dugova.
„Koncept“ koji je predložila Uljanikova uprava jest „restrukturiranje uz sudjelovanje RH i Uljanik d.d.-a u dokapitalizaciji, uz djelomični reprogram i otpis potraživanja“. „Ukupni iznos restrukturiranja“ pritom je 830 milijuna eura. Čine ga 581 milijun eura izloženosti po jamstvima, 64 milijuna eura duga prema neosiguranim kreditima i avansnim garancijama HBOR-a te isto toliki dug dobavljačima, zatim 38 milijuna eura kamata na ta jamstva i isto toliki „trošak slobodnih kapaciteta“.
Za „ulaganje u nove tehnologije“ potrebno je 26 milijuna eura, zatim 10 mil. za sudske sporove i, na kraju, 9 mil. za „ostale obveze“. Po zamisli Uljanikove uprave, država bi u restrukturiranju Uljanika sudjelovala s polovinom ukupnog iznosa restrukturiranja, odnosno s 415 milijuna eura.
Najprije bi 265 milijuna eura potraživanja od Uljanika otpisala, i to bi činilo „državnu potporu“. S preostalih 150 milijuna eura država bi Uljanik dokapitalizirala. U taj iznos ušlo bi po 40 posto ukupnog duga dobavljačima, sudskih troškova i ostalih obveza te u punom iznosu trošak slobodnih kapaciteta i ulaganja u nove tehnologije, kao i 54 milijuna eura za „dovršetak postojećih gradnji“.
Društvo Uljanik d.d. dalo bi vlastiti doprinos restrukturiranju s vlastitih 415 milijuna eura s dvije krupne stavke. Najprije bi državi vratilo 159 milijuna eura jamstava za novogradnje 500 i 526, a 256 milijuna eura bi pretvorilo u „vlastiti doprinos restrukturiranju“, tako što bi država tih svojih 256 milijuna eura potraživanja od Uljanika d.d. pretvorila u kredit koji bi Uljanik d.d. otplatio u osam godina.
U planu restrukturiranja ne piše kakva bi točno bila vlasnička struktura Uljanika nakon što bi ga država dokapitalizirala sa 150 milijuna eura. Bi li se postojeći kapital od 100,7 milijuna kuna „prebio“ dijelom dugova i poništio, pa bi 150 milijuna eura (oko milijarde i sto milijuna kuna) bio novi kapital kojemu bi država bila jedini vlasnik? Ili bi novi kapital povećao postojeći?
U svakom slučaju, država, koja sada kontrolira 25,8 posto Uljanikovih dionica, postala bi vlasnica više od 90 posto Uljanikova kapitala. Zato ministar Horvat govori o „nacionalizaciji koja je za Vladu neprihvatljiva“. No, zapravo je ta „nacionalizacija“ u zadnjem planu Uljanikova restrukturiranja nešto najbolje i najpametnije.
Naime, kako Večernji list saznaje od dobro upućenog izvora, nijedan od dosadašnjih potencijalnih „strateških“ partnera nije za Uljanik ponudio nikakav ozbiljniji novac. U razgovorima s talijanskim Fincantierijem, koji bi Vlada najradije vidjela kao Uljanikova strateškog partnera (pri čemu bi on također bio nacionaliziran, ali nacionalizirala bi ga Italija), spominjali su se iznosi od samo tri-četiri milijuna eura.
Fincantieri je, naime, u veljači ove godine kupio 50 posto najvećeg francuskog brodogradilišta STX-a (i tako ga „nacionalizirao“), skupa s njegovim unosnim ugovorima, za samo 59,7 milijuna eura (prema Reutersu). U svjetlu tog preuzimanja, zbilja nije jasno kako ministar Horvat očekuje da bi netko za propali Uljanik dao više od 400 milijuna eura?
Pritom, od 830 milijuna eura ukupnog iznosa Uljanikova „restrukturiranja“, hrvatska će država u svakom slučaju morati sama podmiriti 683 milijuna (za jamstva, kamate na jamstva te neosigurane kredite i avansne garancije HBOR-a), pa možda ipak ne bi trebala odbiti ponudu Uljanika da joj on od toga iznosa vrati 256 milijuna, što bi kao većinski vlasnik mogla i kontrolirati.
Osim toga, država bi konačno za svoj novac u Uljaniku dobila i neku protuvrijednost, a ne kao u slučaju Brodosplita i Brodotrogira, kojima je sama podmirila sve gubitke, a vlasništvo nad ozdravljenim brodogradilištima stekli su isključivo „strateški partneri“. No, ono najzanimljivije u Uljanikovu „Konceptu izmjenjenog Programa restrukturiranja za održivo poslovanje“ od 4. prosinca tek slijedi, a to ministar Horvat u javnosti nije ni spomenuo.
Maglovito, ali ne i nerazumno
Naime, uljanikovci i njihov odabrani „strateški partner“ Danko Končar predložili su da Republika Hrvatska i Končareva tvrtka Kermas energija formiraju novu kompaniju pod imenom Hrvatska brodogradnja sa sjedištem u Puli, „u postocima vlasništva koji će se dogovoriti“.
Ta nova kompanija postala bi konačno vlasnicom Uljanika nakon njegova restrukturiranja i 3. maja, kao i tri poduzeća dijelom ili potpuno u vlasništvu Danka Končara: Hrvatske brodogradnje Trogir (HBT), Tekol-Trogira i Brodotrogir outfita. Nova bi tvrtka bila „menadžment kompanija za Uljanik i HBT, koja provodi racionalizaciju, optimizaciju i specijalizaciju u sva tri brodogradilišta“.
Uljanik d.d. i HBT „postaju mjesta za finalnu proizvodnju brodova“, a 3. maj mjesto „obrade čelika i proizvodnje sekcija za sve brodove HB Grupe“, a također „proizvodi i sekcije i za Fincantieri te ostale zainteresirane partnere“.
Prijedlog je maglovit, ali nije nerazuman. Nije, na primjer, jasno što bi točno bila „Hrvatska brodogradnja Trogir“. Tekol je lani s 266 zaposlenih imao 32,8 milijuna kuna prihoda i 5900 kuna dobiti, a Brodotrogir outfit sa 61 radnikom 601,6 tisuća kuna prihoda i 31,3 tisuće kuna dobiti.
Dakle, ni Končar za Uljanik ne nudi novac, ali u partnerstvo s državom ulaže tri svoje tvrtke koje bi u kombinaciji s Uljanikom i 3. majem možda mogle u hrvatskoj brodogradnji stvoriti toliko traženu sinergiju.
Ideja svakako zaslužuje pomniju analizu i eventualno detaljniju razradu pa je šteta da Vlada premijera Plenkovića preko nje prelazi olako, nadajući se da će neki još maglovitiji inozemni ulagači ponuditi više i bolje, ma kako to bilo malo vjerojatno.
>> Pogledajte video prosvjeda radnika Uljanika
Tražimo da se u rješavanje problema na domaćem terenu uključi uvaženi eurozastupnik Jakovčić kojeg ste radi primanja mita sklonili na sigurno 😁