Subota 1. travnja
Orepić bijedu vlasti predstavlja kao sjaj Mosta
Što god više izigrava veliku stranku, Most je sve manji. I ništa veći neće biti nakon samohvale ministra policije Orepića – da Most nije stvorio atmosferu za rušenje Karamarka i Milanovića, Plenković ne bi bio šef HDZ-a. Prvo, Most je bio stvorio atmosferu prevrtljivosti, kaosa, svakodnevnog mijenjanja koalicijskog partnera, ucjena, diktata i karijerizma (sjetimo se – četiri ministra u Oeškovićevoj Vladi bila su iz Metkovića i okolice!). I drugo, kakva bi to šteta bila da Plenković nije postao šef HDZ-a?
Kao premijer, on je sve vještiji u uljepšavanju stvarnosti koja je sve gora, sve privrženiji Europskoj uniji u kojoj se, kako kaže jedna kolegica, bolje osjeća nego u Hrvatskoj. U Uniji iz koje profiteri iznose sve više dobiti iz Hvatske koja je sve više na gubitku. Sve jače naglašava rast BDP-a, ovoga i onoga dok se pad zemlje u svemu nastavlja – posla nigdje, konkuretnost gospodarstva nikakva, zaduživanje golemo a iseljavanje je takvo da se osnivaju tvrtke za prodaju stručnjaka zemljama koje su nam već otele i banke i velika državna poduzeća, a sada nam uzimaju i najbolje ljude. Orepića često ovdje spominjem, ali taj negdašnji zastavnik JNA najčešće bijedu vlasti predstavlja kao sjaj Mosta.
Nedjelja 2. travnja
Protivnici ‘za dom spremni’ ne žele istinu
Poprilično odjekuju rezultati istraživanja Fakulteta političkih znanosti po kojem bi “samo” 45 posto građana zabranilo pozdrav “za dom spremni”. Nije ni čudno što Hrvati nisu masovno protiv tog ustaškog pokliča. Jer, on se nalazi u oznaci HOS-a koji je davno službeno registriran. Zatim, očišćen od zločina što ih je pravilo vodstvo NDH, on je posve prihvatljiv, domoljuban. Jer svi smo za svoj dom spremni, bila to obitelj ili domovina.
I nije taj pozdrav samo zločinački, izgovarala ga je i većina herojskih i čestitih ustaških i domobranskih vojnika koji su se, za razliku od partizana, borili za Hrvatsku, a ne za rasne zakone, Jasenovac i druga Pavelićeva zla. A da se ti vojnici ne mogu poistovjetiti s Pavelićem, pokazao je i kraj Drugog svjetskog rata kad je poglavnik kukavički i izdajnički, opskrbivši se zlatom, pobjegao ostavivši svoju vojsku i svoj narod na milost i nemilost pobjednicima koji su poubijali desetke tisuća “za dom spremnih” Hrvata.
Sve bi to zakonodavac trebao imati na umu, kao što bi se trebala imati na umu i “revizija” ljevičarskih stajališta o karakteru NDH, o broju jasenovačkih žrtava i o ustaštvu kao odgovoru na srpsko nasilje. Jer, vrlo, vrlo često protivnici pozdrava “za dom spremni” protivnici su i “pozdrava” – za istinu spremni.
Ponedjeljak 3. travnja
Srbima se sve oprašta jer su upotrebljivi moćnima
Prije niti pet godina novi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u jednom je govoru rekao: “Vidite da mnogi kažu gde su vam danas Karlobag, Ogulin, Karlovac i Virovitica..., kao da to više nisu srpska mesta..., raduju se tome što su ustaše okupirale srpsku zemlju..., nećemo ništa što je tuđe..., mi hoćemo samo srpsko, a to jesu i taj Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica i sve te srpske zemlje.”
Četnikovao je i u Glini 1995. i drugdje, a svojih stajališta o velikoj Srbiji, premda je imao povremene provale mirotvorstva, nikad se nije odrekao. Unatoč tome, u Hrvatskoj se naveliko izvještava o njegovoj pobjedi na srbijanskim predsjedničkim izborima, i samo ponetko se “sjeti” tko je Vučić. Apsolutno je nezamislivo da bi istaknuti nacistički dužnosnik postao njemački predsjednik ili kancelar, ali Srbima se sve oprašta jer su uvijek upotrebljivi za neke svrhe moćnih država, a to je za njih jedini kriterij.
Tako će susret Vučića i Plenkovića biti susret državnika dviju zemalja sa sličnim, ali i potpuno različitim pozicijama prema Europskoj uniji – i Srbija i Hrvatska slugani su europskih i svjetskih silnika, no dok se Srbiji sve oprašta, Hrvatskoj se ne oprašta ništa. Zato Srbija na svome čelu i ima četnika, a Hrvatska nedužnog i servilnog namjesnika Bruxellesa.
Utorak 4. travnja
Odlaze i posljednji dokazi nacionalne moći...
Nakon banaka, Plive, Ine, Hrvatskog telekoma..., Agrokor, još jedna velika tvrtka, najveća u Hrvatskoj, otišla je u ruke stranaca. U potrošačkim pohodima bio sam, naravno, u prodavaonicama svih velikh trgovačkih lanaca – Kauflanda, Bille, Lidla, Spara, Interspara..., ali sam se uvijek najljepše osjećao u “svom”, hrvatskom Konzumu. I dok smo u njemu uzimali hranu, deterdžente, pastu za zube..., što god tko mislio o Todoriću, znali smo da je kraj tolikih inozemnih giganata Agrokor jedan od posljednjih dokaza nacionalne moći.
Otprilike kao kad kraj tolike dominacije stranog nogometa na TV-u gledaš hrvatsku reprezentaciju. Inače, gledamo uglavnom strane klubove u kojima igraju Hrvati, tekući su nam računi u stranim bankama, kupujemo novine kojima su vlasnici stranci, živimo u zemlji u kojoj su hrvatskim političarima važniji strani nego nacionalni interesi, i u kojoj premijer najžešće reagira kad se tko ohrabri te mu kaže istinu – da je “bruxelleski projekt”... Ali smo bar imali hrvatskog hranitelja – Konzum. Sad ni njega nemamo. Ivica Todorić je bio zinuo na zalogaj koji nije mogao progutati pa ga je ugušio, što je tragičan dokaz, i ne jedini, da su tvorci bogatstva u Hrvatskoj tome bogatsvu najveći neprijatelji.
Srijeda 5. travnja
Zar je moguće da komunisti gube Rijeku?
Na naslovnoj stranici riječkog Novog lista veliki naslov “67% Riječana želi promjene” i podnaslov “Mrtva utrka Obersnela i Burića u drugom krugu”. Da ne povjeruješ! Je li moguće da će komunisti izgubiti – da citiram lijevog novinara – “bastion nereformiranog komunizma, Rijeku, u kojoj vladaju ‘debeli crveni’, riječka frakcija SDP-a”? Desni novinar napisao je: “Nakon pada komunističkog režima u Moskvi i ostatku Europe... od starih bastiona održale su se još jedino Sjeverna Koreja i Rijeka”.
Tako se s Obersnelovom Rijekom sprdaju i lijevi i desni novinari, a očito mu, kao što pokazuju rezultati ankete, leđa okreću mnogi i lijevi i desni birači. Održao se Obersnel ili pao, plaća ceh vremenu u kojem je među ostalim odlučno podupirao najsramotnije protuhrvatstvo u samostalnoj Hrvatskoj, protuhrvatstvo “kazališnog redatelja” Olivera Frljića, sažeto sročeno u jednoj rečenici – “Jugoslavija i komunizam će se vratiti, Hrvati su izmišljena nacija, demokracija je zlo”. S takvim favoritima Obersnelu je u sve tri posljednje ankete padala potpora birača, sad ih 67 posto želi promjene, gubi li to Sjeverna Koreja svoga jedinog sudruga u svijetu?
Četvrtak 6. travnja
Vlast je ravnodušna prema sudbini Agrokora
Objavljena je snimka na kojoj se vidi kako je ministrica Martina Dalić, obraćajući se novinarima u povodu krize u Agrokoru, “prasnula u smijeh, zaboravila što je htjela reći i tako – nekoliko puta”. I taj smijeh, koji je provalio iz ministričine bezbrižnosti, pokazuje kako je vlast zapravo ravnodušna prema sudbini i Agrokora i svekolikog gospodarstva.
Politički dužnosnici istinski su obuzeti samo sobom, svojim karijerama i zaradama, kao što je bila i gospođa Dalić kad joj je muž, dok je ona bila ministrica u Vladi Jadranke Kosor, izabran za člana upravnog odbora Ine, s bruto plaćom od 130.000 kuna. I dok je Milanović, inače sklon čistkama, njezina muža zadržao u UO Ine, Dalićka je, pisalo se, iz zahvalnosti izišla iz HDZ-a, potom je donirala ljevičarsku stranku Pametno i, kako su tvrdili mediji, očekivala drugi mandat Ive Josipovića te savjetničko mjesto na Pantovčaku. Unatoč tome, Plenković je vraća u HDZ i Vladu, a cijelo to vrijeme, od J. Kosor do danas, muž joj je čvrsto u fotelji Ine te zajedno sa ženom ima bajoslovne obiteljske prihode. Pa tko onda ne bi prasnuo u smijeh!?
Petak 7. travnja
Na gaženju sirotinje zarađuju se milijarde
Sjećate li se – izmjena Ovršnog zakona bila je jedan od pet zahtjeva Mosta uoči sastavljanja Vlade, a u zajedničkoj izjavi Andreja Plenkovića i Bože Petrova u rujnu prošle godine obećano je da će “izmjene Ovršnog zakona u saborsku proceduru ići odmah”. Ali pošto su formirali vlast i bacili se u fotelje, i jedan i drugi odmjerili su narodu od šake do lakta.
Više ih ne diraju tisuće ljudi u ovrhama izbačenih na ulice, više im ne smeta što u Hrvatskoj, kako kaže sudac Mislav Kolakušić, “ovrhe provode neustavna tijela, javni bilježnici i financijske agencije a drugdje to rade sudovi”, te što je riječ o biznisu u kojem pojedinci na gaženju sirotinje zarađuju milijarde kuna!
Vjerojatno ih neće mnogo zanimati ni što je hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić na sjednici Europskog parlamenta kritizirala hrvatski Ovršni zakon i od Eurpske komisije zatražila očitovanje o tome je li taj zakon u skladu s europskom pravnom praksom. Jedino se možemo nadati da će svom namjesniku Plenkoviću netko iz Bruxellesa promjenu zakona narediti.