Umjesto Venezuele novcima će Castra sada na vlasti držati bjegunci s otoka?

Da američki predsjednici hrabre, kontroverzne ili nepopularne poteze povlače tek u drugoj polovici svog drugog mandata pokazao je i aktualni lider SAD-a Barack Obama. Gotovo pet i pol desetljeća nakon što je Kennedy uveo trgovinski embargo protiv Kube koji ni u jednom trenutku, ni za dlaku nije omekšao kubanski režim i njegovo poimanje demokracije, Obama je potpuno neočekivano najavio ne samo približavanje Havani već i punu uspostavu diplomatskih odnosa. Po svemu sudeći, nije pretjerano daleko dan kada će Kuba i SAD razmijeniti ambasadore, a špijuni koji su godinama ležali u kubanskim i američkim zatvorima već su se vratili svojim kućama.

Embargo je još 1960. uveo Kennedy isfrustriran činjenicom da samo stotinjak kilometara od obale Floride cvjeta nova komunistička država i vojna baza vrlo bliska tadašnjem SSSR-u. Ne samo da je Moskva u to vrijeme izdašno pomagala mlado revolucionarno vodstvo i tandem Fidel Castro-Che Guevara koji su dvije godine prije svrgnuli proameričkog kubanskog diktatora Batistu, već je SSSR od Kube planirao načiniti i svoju veliku vojnu bazu. Stvar je išla toliko daleko da je upravo zbog Kube i vojne prisutnosti Sovjetskog saveza svijet desetak dana balansirao na rubu totalnog nuklearnog rata i uništenja čovječanstva. Moskva je, naime, na Kubu odlučila postaviti nuklearne projektile, što Kennedy nije dozvolio postavivši vojno pomorsku blokadu cijelog otoka. Gotovo u posljednjem trenutku sovjetski brodovi koji su nosili rakete okrenuli su smjer plovidbe i vratili se kući, izbjegavši tako sudar s američkom mornaricom i početak otvorenog nuklearnog rata. Kennedy je nakon toga stisnuo ekonomski i gospodarski obruč oko Kube kakvog nije iskusila niti jedna zemlja, uključujući Assadovu Siriju ili Homeinijev Iran. Američke tvrtke nisu smjele izvesti niti jedan svoj proizvod ili uslugu na Kubu, putovanje Amerikanaca na otok nije dolazilo u obzir bez posebne dozvole State Departmenta.

Neefikasne sankcije

Imajući na umu da je Kubi do revolucije turizam bio glavni izvor prihoda, a turisti iz SAD najčešći gosti, ovo je desetkovalo ekonomiju otoka. Ipak, Fidel je brzo našao rješenje i to u vidu izdašne financijske pomoći koju je osiguravala Moskva. I to sve do devedesetih godina prošla stoljeća, do raspada SSSR-a. Nakon toga, Kuba je našla novog sponzora, naftom bogatu Venezuelu. Crvena Kuba sa legendarnim revolucionarima poput Che Guevare, Fidela Castra ili Camila Cienfuegosa bila je siromašna ali vrlo ugledna među zemljama južne Amerike koje su smanjenje američkog utjecaja i upletanja vidjele kao svoj imperativ, te Venezuela nije imala ništa protiv da dio svog naftnog bogatstva podijeli sa prekaljenim drugovima.

-Za vrijeme Fidela Castra Kuba je dobila specifičan imidž,razvila se u svojevrsnog lidera siromašnih zemalja. Slala je pomoć, i gospodarsku i vojnu, u Angolu, Etiopiju, Gvineju, Jemen... Castro je, bez obzira na ekonomsko stanje u zemlji, imao vrlo veliki ugled među zemljama trećeg svijeta, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina. No situacija se u međuvremenu znatno promijenila. Cijena sirove nafte na svjetskom tržištu je prepolovljena, a prihodi Venezuele srozali su se na rekordno nisku razinu. Vlada u Venezueli više nema dovoljno sredstava ni da funkcionalnom održi svoju zemlju, a kamoli da financira druge te je kubanskom vodstvu, kojeg danas predvodi Fidelov brat Raoul bilo jasno da moraju brzo naći novi izvor prihoda. Počeli su dozvoljavati otvaranje privatnih poslova na mikrorazini, poput malih obućarskih radnji, privatnih taksi prijevoznika ili malih restorana. No to nije bilo dovoljno. Stoga im je kao naručen došao američki prijedlog za ponovnu uspostavu diplomatskih odnosa. Jer ovo što se dogodilo je za Kubu ogroman uspjeh. Uspostavljaju odnose sa SAD, a za uzvrat režim u Havani nije morao dati niti jedan ustupak, niti jednu koncesiju, niti jednom se riječju obvezati o poboljšanju stanja ljudskih prava. Nije se morao očitovati oko ijedne stvari zbog koje je embargo prije više od pola stoljeća uopće uveden. S druge strane, režim u Havani dobiva puno. Naravno, velike promjene, poput dozvole turističkih putovanja na Kubu ili otvaranja pune trgovinske suradnje američkih tvrtki sa kubanskom državom neće ići tako brzo. O tim pitanjima ne odlučuje predsjednik Obama već američki kongres, u kojemu danas veliku većinu drže republikanci. I koji su Obamino približavanje Havani već dočekali na nož. Ali te velike promjene nisu Kubi u ovom trenutku presudne. Važnije im je ono što su dobili uspostavom odnosa, a to je dozvola građanima SAD da svaka tri mjeseca mogu slati do 2.000 dolara na otok. Drugim riječima, svaki od desetaka tisuća Kubanaca koji žive na Floridi moći će svojim roditeljima, prijateljima ili članovima obitelji slati znatnu financijsku pomoć. A svaki dolar koji dođe na otok je dobrodošao, jer svaki dolar znači i vladi u Havani mrvicu brige manje kako održati ionako relativno nizak standard kubanskih građana. Čudno je u stvari, zašto ovakvo približavanje nije učinjeno već prije.

-Prije svega, Kuba već desetljećima nije prijetnja SAD-u kakva je bila za vrijeme Hladnog rata, a ujedno je posve jasno da embargo ili blokada nisu bile efikasne. Jer se vrlo dobro vidjelo da vlada u Havani eće tako lako pokleknuti. S druge strane trpjele su i američke tvrtke koje nisu mogle izvoziti na Kubu ili odande uvoziti proivode. Uza sve to, Kuba je povijesno vrlo bliska SAD-i, pa je svojedobno razmatrana i ideja da se Kubu primi kao jednu od republika SAD, i to republiku koja bi bila namijenjena crnačkom stanovništvu, kaže dr.Jakovina. Obama nikada nije skrivao ideje da se želi približiti Kubi. Već na početku svog prvog mandata, 2009. godine, olakšao je pravila za izdavanja dozvola američkim državljanima kubanskog porijekla za posjet otoku, kao što je dozvolio i nekolicini američkih tvrtki da uspostave satelitske i kablovske veze između dvije zemlje. No na pravi pomak, najveći mogući kojeg mu omogućava položaj predsjednika SAD ipak se odlučio tek na polovici drugog mandata, kada više nema što izgubiti na domaćem političkom planu.

Imidž izvoznika revolucije

U cijeloj ovoj priči jedino je pitanje koliko Kuba gubi svoj “revolucionarni štih” i koliko će njen glavni kapital, imidž južnoameričkog izvoznika revolucija izgubiti na sjaju. Vrlo vjerojatno, ne previše. Očito je da je pitanje međusobnog približavanja potaknuo Washington, a vijest o uspostavljanju odnosa objavio je Obama, a ne Raoul Castro. Čime su Kubanci u određenoj propagandnoj prednosti. Nadalje, Kubanci ne odustaju od svog puta kojim “voze” već desetljećima već pomalo modificiraju model vladavine i to prvenstveno u odnosu na aktualne svjetske gospodarske prilike. I što je najvažnije, Kubanska vlada uvijek može ići s tezom da su se SAD promijenile na bolje, a ne Kuba.

-Svijet se mijenja. U vrijeme kada je Kennedy uveo sankcije protiv Kube, crnci u Americi nisu imali pravo glasa. Danas je predsjednik SAD crnac, i očito je da je doista došlo do ogromnih promjena, kaže dr.Jakovina. Teško je reći i kakav je stav kubanskog lidera Fidela Castra koji već godinama nije prisutan u aktivnoj politici, dok se u javnosti pokaže tek povremeno, kada se razmašu glasine o njegovoj smrti. Ali zato njegov mlađi brat Raoul, koji je s Fidelom dijelio vrlo bliske političke stavove i dalje suvereno upravlja zemljom prema principima revolucije. A uskoro će imati i svog ambasadora u Washingtonu, baš kao i milijune dolara koji će od kubanskih izbjeglica s Floride uskoro početi pristizati na otok.

>> Povijesni dogovor: SAD i Kuba ponovno uspostavljaju diplomaciju nakon 50 godina!