Nakon SDP-ovih, HDZ-ovih i HNS-ovih unutarstranačkih izbora, vidljivo je da je hrvatska demokracija čvrsta i stabilna, tj. ista kao i prije.
Najprije je Zoran Milanović u demokratskome natjecanju pobijedio Zlatka Komadinu. Na tome “festivalu demokracije” Komadina je, zbog Milanovićevih “neospornih državničkih uspjeha”, imao jednake šanse kao i 1945. Ivan Šubašić protiv “druga Tita”! U SDP-u nije bilo “ćoravih kutija”, ali ni neka Komadinina ćorava pobjeda nije imala ni minimum izgleda. Milanović je tim unutarstranačkim izborima ne samo učvrstio svoju vlast nego ujedno pokazao da demokracija može biti i dekoracija.
Tomislavu Karamarku i njemu odanome dijelu HDZ-a za buduću vlast demokracija nije trebala ni kao politička dekoracija. On je pobijedio jer se i unaprijed znalo da je jedan, jedini i jedinstveni i da nitko protiv njega i ne može imati šanse.
I za HNS-ova predsjednika, Ivana Vrdoljaka, već se unaprijed znalo da naspram njegovih kvaliteta nitko pametan nema šanse! Tako su naši unutarstranački izbori pokazali da nije posrijedi unutarstranačka demokracija, nego ponajprije unutarstranačka autokracija.
Kada nakon svoje pobjede Zoran Milanović još čvršće sjedne na SDP-ov komandni hidraulički stolac, njegovi će ga stranački “drugovi i drugarice” sigurno podići do najvišega mogućega položaja. Ta odabrana skupina (Gordan Maras, Siniša Hajdaš Dončić, Tihomir Jakovina, Ingrid Antičević-Marinović, Milanka Opačić, Mihael Zmajlović), izgleda, predstavlja SDP-ovu inačicu nekadašnjeg “partijskoga Politbiroa”. Oni presuđuju i što je stranački pravovjerno, a što nije. Tako su kao “stranačke otpadnice” već morale otići Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, dok je Tonino Picula kao stranačku nagradu dobio politički azil u Bruxellesu. Kao što je Milanovićev politički uzor – Josip Broz Tito, neutralizirao svoje neistomišljenike, na sličan način čini i on. Stare se političke navike očito teško napuštaju.
U HDZ-u, kao mentalnome nasljedniku iste političke paradigme, stranačka je stega također ispred prava na vlastito mišljenje. Politička je jednoobraznost preduvjet za stranačku čvrstinu. Kada se dugogodišnjim političkim kloniranjem stvori “jednodimenzionalni čovjek”, tada je i stranačkome članstvu sasvim prirodno i prihvatljivo da za stranačkoga predsjednika može biti kandidirana samo jedna osoba. Nekoć čak i Jadranka Kosor!
Ako je Zoranu Milanoviću politički uzor bio Tito, a “učitelj demokracije” Tomislavu Karamarku Josip Manolić, onda je sasvim razumljiv i njihov “demokratski put”. Slično je i s Ivanom Vrdoljakom koji je učio iz nasljeđa Savke Dabčević-Kučar, koja je čak i nakon Karađorđeva zadržala mentalitet partizanske poslušne skojevke. I HDZ i SDP i HNS su stranke nastale iz nedemokratske komunističke paradigme. Mogu li one svoju unutarstranačku demokraciju temeljiti na tome nasljeđu?