Usprkos lažljivim govornicima i bogohulnim propovjednicima ne smijemo odustati od gradnje mira

Petog kolovoza 1995. Hrvatske oružane snage pokrenule su veliku ofenzivu pod kodnim imenom Oluja. Tom akcijom privedena je kraju četverogodišnja pobuna naoružanih elemenata srpske manjine koja je zahvatila trećinu zemlje. Kako se Titova multietnička Jugoslavija raspadala, mnogi hrvatski Srbi, koji su početkom 1990-ih činili dvanaest posto stanovništva, usprotivili su se nezavisnosti mlade države.

Uz podršku Jugoslavenske narodne armije pod dominacijom Srba i paravojnih snaga, hrvatski Srbi su u šest mjeseci rata bivšoj jugoslavenskoj republici odrezali i stavili pod svoju kontrolu veliki dio teritorija, uglavnom onog u kojem su činili većinu stanovništva. Procjenjuje se da je do kraja 1991. godine 500.000 Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva protjerano iz dijelova Hrvatske koje su zauzele srpske snage.

Akcija Oluja 1995. godine nije donijela samo promjenu sreće na bojištu, nego je potaknula i novi val raseljavanja, ovaj put u suprotnom smjeru. Oko 250.000 hrvatskih Srba pobjeglo je iz zemlje i našlo utočište u tadašnjoj Federalnoj Republici Jugoslaviji i u dijelovima Bosne i Hercegovine koje su kontrolirali Srbi. Prethodne rečenice nisam napisao ja, nego sam ih preveo s engleskog iz članka koji je objavljen 2005. godine na službenim stranicama UNHCR-a, organizacije Ujedinjenih naroda za brigu o izbjeglicama. Riječ je, dakle, o neovisnom, relevantnom i kompetentnom izvoru. Pri tome, članak nije napisao neupućeni stranac, nego naš čovjek, Neven Crvenković, danas glasnogovornik UNHCR-a za cijelu jugoistočnu Europu.

Na desetu godišnjicu Oluje u tom su članku iznesene mnoge jednostavne statističke činjenice, pa taj članak također predstavlja i dokument o našoj bliskoj povijesti. Svrha navođenja tih činjenica nije utvrđivanje bilo čije povijesne istine, premda on služi i toj svrsi, nego objašnjavanje konteksta za priču o hrvatskim državljanima Srbima koji su se odlučili vratiti u Hrvatsku. U tu svrhu autor je razgovarao s nekima od njih u selu Gornji Čutnić u blizini Petrinje, odnosno s bračnim parom, koji je brak sklopio tijekom desetljeća izbjeglištva u kojem su dobili i dijete.

Žena s kojom je Crvenković razgovarao ispričala mu je kako je njezin suprug jednog jutra rekao: “Rođen sam u Hrvatskoj, želim se vratiti kući”. Tako su i učinili, ukrcavši se u lipnju 2005. godine u jedan od nekoliko stotina povratničkih konvoja u organizaciji UNHCR-a, u suradnji s hrvatskim vlastima. Tada, 2005. godine, pozivajući se na podatke Vlade Republike Hrvatske, službenik UNHCR-a iznosi optimistične brojke koje kažu da se do tog trenutka u Hrvatsku, dakle svojim kućama, vratila gotovo polovica hrvatskih državljana srpske nacionalosti koji su deset godina ranije napustili svoju domovinu. Naposljetku, Crvenković u članku iznosi još jednu statističku činjenicu jednako važnu u kontekstu ponovnog naseljavanja ratom opustošenih krajeva Hrvatske. A ta činjenica glasi da se na te prostore, u svoja rodna mjesta, do tog trenutka prije deset godina, vratilo i 240.000 ljudi, etnički većinom Hrvata, koji su odande bili protjerani 1991.

Kako već rekoh, članak iz 2005. godine je optimističan. Napadi na povratnike Srbe u njemu se nazivaju pojedinačnim i izoliranim ispadima, dok intervjuirana žena svjedoči: “Ne prođe dan a da se pokraj naše kuće ne zaustavi netko od naših prijatelja Hrvata s kojima smo nekada išli u školu da nas pita kako smo”, dodavši kako obitelj nije imala problema ni u dobivanju hrvatskih dokumenata. Tada, 2005. godine, prema ocjeni UNHCR-a koji je bio važan čimbenik procesa povratka ratom raseljenih ljudi u njihove domove, vlade Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore bile su predane obvezi koju su prema povratku raseljenih preuzele potpisujući takozvanu Sarajevsku deklaraciju 31. siječnja 2005. Autor članka je na kraju naglasio kako brojni istaknuti hrvatski političari, uključujući tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ivu Sanadera, često ponavljaju poziv izbjeglicama da se iz susjednih zemalja vrate u svoju hrvatsku domovinu.

Nakon oslobađajuće presude u Haagu za generale Gotovinu i Markača 2012. godine, na RTS-u se mogao vidjeti prilog iz jednog od izbjegličkih naselja kakva još postoje na beogradskoj periferiji i drugdje u Srbiji. Jedna gospođa izašla je pred kameru i na novinarski upit da prokomentira oslobađanje hrvatskih generala izgovorila rečenicu koja u potresnoj istinitosti sažima sve dosad iznesene činjenice i brojke. “Najprije smo mi potjerali njih, a onda su oni potjerali nas, i to je to”, rekla je mirno, okrenula se i vratila u svoj izbjeglički kontejner kojim je zamijenila dom u Drnišu, u svojoj domovini Hrvatskoj.

Ne treba se čuditi što je jedna žena iz naroda u jednoj rečenici poštenija, iskrenija i pametnija nego većina govornika na službenim obilježavanjima godišnjice Oluje, kako na hrvatskim slavljima, tako i na srpskim opijelima. Ali treba se pitati zašto se posljednjih godina opet raspomamljuje zloduh mitomanije, laži i selektivnog pamćenja. Sve ovdje navedene brojke itekako su dobro poznate i srpskom predsjedniku Vučiću, kao i patrijarhu Irineju. Pa ipak, na skupu u Bačkoj Palanci oni su preskočili 1991. i pola milijuna protjeranih, pored tisuća ubijenih. Lamentirao je srpski patrijarh i prekoravao sestrinsku kršćansku Crkvu koja je jedina mogla, a nije ni pokušala spriječiti i zaustaviti zlo koje se dogodilo 1995. Srbima. Dok je to govorio, samo mentalni slijepci i duhovni bogalji nisu vidjeli balvančinu u patrijarhovu oku, huškačko ponašanje ogromnog dijela SPC-a u vrijeme kada se ubijalo i protjerivalo u ime velikosrpstva. O tadašnjem četniku Aleksandru Vučiću da i ne govorimo.

A s naše strane, koja me se daleko više tiče, opjevavanje Oluje kao besprijekorno čiste akcije, izvršene, kako reče u Kninu vojni biskup Bogdan, “uz maksimalno poštivanje ljudskih prava, međunarodnog prava i običaja ratovanja”. I ozakonjen ustaški pozdrav.

Vlastohlepni lažljivci i bogohulnici bez suosjećanja. Narodi će do daljnjega mir morati tražiti i graditi mimo njih i usprkos njima.