Srbi nikad neće s Hrvatima proslavljati Oluju. Svake se godine protura tezu da bi prilagodbom proslave, drukčijim folklorom i pomirljivijim porukama bilo moguće privoljeti Srbe da se i oni uključe u obilježavanje pobjede.
To je nerealno očekivati iz više razloga. Oni koji su se pobunili i potom izbjegli na Oluju će uvijek gledati kao na događaj koji im je obilježio živote u negativnom smislu. Većina onih koji nisu bili dio pobune ipak iz solidarnosti sa svojim rođacima i ljudima s kojima dijele podrijetlo neće 5. kolovoza skakati od sreće. S Hrvatima će otvoreno slaviti samo Srbi koji su se s nama borili protiv agresora i nadišli etničke podjele stavljajući svoju zemlju i susjede ispred krvnih zrnaca.
U svakom slučaju Srbi ne bi trebali Oluju pretvarati u najveću nacionalnu tragediju. Ona to i nije bila. Dapače, Oluja je za veliku većinu Srba bila jedan od najpovoljnijih mogućih epiloga rata u Hrvatskoj. Srbi lojalni Hrvatskoj mogli su konačno odahnuti jer su često ni krivi ni dužni bili pod povećalom zbog svog etničkog podrijetla.
Peta kolona učestala je pojava u ratu, ali nemala je nepravda kad vas u nju svrstaju bez ikakve razumne osnove isključivo na temelju krvnih zrnaca. Rat u ljudima budi i ono najbolje i ono najgore, a lojalni Srbi nerijetko su bili žrtve ovog drugog. Oluja je dovela do kraja rata pa se i njihov život mogao konačno vratiti u normalu.
Odmetnuti Srbi mahom su organizirano izbjegli, a svi koji nisu počinili ratne zločine mogli su se već nakon nekoliko godina vratiti na svoja ognjišta. Privatna imovina im je vraćena, a ako je u ratu uništena, država ju je obnovila. Dobili su visoku razinu manjinskih prava i priliku da žive u uređenoj državi.
Oni koji su ipak odlučili ne vratiti se, danas koriste hrvatske dokumente za odlazak na rad u zemlje Europske unije. Iako njihovu nesreću proizašlu iz ratnog poraza ništa ne može umanjiti, više je scenarija za njih bilo puno gore od munjevite hrvatske vojno-redarstvene akcije s minimalnom materijalnom štetom i rijetkim civilnim žrtvama. Bespoštedna borba za svaki zaseok odnijela bi puno više života i dodatno zatrovala međuetničke odnose s istim krajnjim rezultatom.
Da je tzv. RSK nekim čudom i opstala, za Srbe s tih područja to bi značilo nastavak života u strahu i neizvjesnosti pod vlašću bandita koji nisu imali ni znanja, ni želje, ni kapaciteta vladati kao civilizirani ljudi, dok bi ih Beograd i dalje bestidno koristio kao monetu za potkusurivanje.
Život u mafijaško-batinaškoj tvorevini Srbe ne bi usrećio, a Hrvatska bi bila paralizirana država poput BiH i svjetlosnim godinama daleko od EU-a. Tenzije među narodima bile bi ogromne, a najvišu bi cijenu platili upravo Srbi iz ruralnih sredina čiji su negativni demografski trendovi odavno izraženiji nego u ostatku Hrvatske. Živjeli bismo trajno zavađeni u zrakopraznom prostoru između civilizirane Europe i neke nove Jugoslavije koja bi visjela u zraku zbog nefunkcionalnosti većine država nastalih raspadom SFRJ-a, a u to bi vrijeme ruralni Srbi potiho nestali.
Kirurški precizna hrvatska pobjeda u Oluji otvorila je oči i većini Srba u Srbiji koji su shvatili da ih je Milošević odveo u propast izdavši usput one koje je motivirao i opremao za pobunu. Nekakav čudnovati opstanak tzv. Srpske Krajine značio bi nastavak rata drugim oružjem i Srbija se nikad ne bi riješila Miloševića i polusvijeta koji je izgmizao ispod njegovih skuta. I ovako se teško nosi s tim nasljeđem.
Velikosrbi su jedini koji su Olujom zaista izgubili. San o Velikoj Srbiji ostat će neostvaren. Ali čak su i oni nešto dobili. Novi mit kojim mogu trovati srpski narod i tako se održavati na vlasti.
U Hrvatskoj je za vrijeme četnike agresije ubijeno 16.000 ljudi,a 37.000 ranjeno. Više od 2000 žena je silovano, 260.000 Hrvata je raseljeno, kroz srbočetničke logore prošlo 30.000 ljudi!Od 1995. do danas stradalo je 689 ljudi od mina, 37.000 ratnih invalida ostalo je iza agresije.Porušene su 122 katoličke crkve, porušeno i teško oštećeno je 200.000 objekata, na Vukovar je ispaljeno 1,5 milijuna granata! Do sad je otkriveno 156 masovnih grobnica,! Gotovo polovina ubijenih su civili,49% su bili žene i djeca! Ratna šteta mjeri se stotinama milijarde eura. Pitam vas: DA LI SMO IMALI PRAVO NA OLUJU? MOŽE LI OLUJA BITI ZLOČIN?