Usred migrantske krize Hrvatskoj hitno treba pametna migracijska politika

U sjeni zgrade Europskog parlamenta u Bruxellesu postoji mala prodavaonica kroz koju se ulazi u drugi svijet. Vlasnik je jedan imigrant s Indijskog potkontinenta i jedina je osoba za koju pouzdano znam da u Bruxellesu prodaje mango alphonso, po mišljenju mnogih najbolju sortu manga na svijetu. Mudri Indijci kažu da je hinduistički raj nezamisliv bez manga, pa valjda zato u tu prodavaonicu zalaze mnogi bruxelleski Indijci. Nisam jedan od njih, ali bio sam u Indiji nekoliko puta i vrata te prodavaonice su moja mala bruxelleska vrata prema Indiji.

Bio sam i u Turskoj nekoliko puta i svaki put kad se zaželim čarobnih istanbulskih ulica sjednem na tramvaj i odem u Schaerbeek, četvrt Bruxellesa u kojoj nekoliko ulica izgleda kao da su relocirane iz nekoga turskoga grada. Nisam bio u Kongu, ali svaki tjedan hodam kroz mali Kongo u bruxelleskoj četvrti Matonge, gdje život teče afričkim, a ne europskim ritmom. Na dan kad je Hrvatska potpisivala pristupni ugovor s EU, ondje se masovno prosvjedovalo zbog vijesti o navodno namještenim parlamentarnim izborima u DR Kongu.

Našlo bi se takvih primjera unedogled, ali poanta je da su to, među ostalim, neki od razloga zašto volim Bruxelles. Pritom, to su istovremeno neki od razloga zašto neki drugi ljudi oko mene mrze Bruxelles. Mnoge stare belgijske obitelji odselile su se iz centra grada bježeći od susjeda-imigranata. Našlo bi se u Bruxellesu i puno neuspješnih primjera integracije imigranata, ali moj je dojam da, u pravilu, imigranti obogaćuju sredinu u kojoj žive. Neki drugi će na svaku raspravu o integraciji imigranata reći: "Vodite ih odakle su došli". Ili, riječima zastupnika u Hrvatskom saboru Damira Kajina, "Zašto ne idu u Saudijsku Arabiju". Vjerojatno iz istog razloga iz kojeg izbjeglice iz BiH nisu išli u Albaniju nego u zapadnu Europu i Ameriku...

Krajem travnja, kad su premijeri i predsjednici 28 država EU prvi put razgovarali o uvođenju novog sustava zbrinjavanja izbjeglica (prema tzv. kvotama), u ovoj kolumni predloženo je da Hrvatska zbrine ne nekoliko stotina (kako se predlagalo i kako je u međuvremenu dogovoreno; točnije, 550 ljudi koji će u dvije godine biti zbrinuti u Hrvatskoj), nego nekoliko tisuća izbjeglica iz Sirije ili iz Afrike.

Pet tisuća ljudi je jedno veće selo, kakvih je Hrvatska u proteklih četvrt stoljeća izgubila na desetine.

Mnoge države članice EU imaju problem depopulacije, ali nijedna kao Hrvatska. U drugim državama sa sličnim problemom odumiranje pojedinih krajeva rezultat je gospodarskih okolnosti i prirodnih čimbenika (mortalitet veći od nataliteta), ali jedino je u Hrvatskoj to u velikoj mjeri rezultat i rata.

Europska komisija nedavno je u izvješću o starenju, među prognozama za sve države EU, navela da će Hrvatska 2060. imati 3,7 milijuna stanovnika, više od pola milijuna manje nego danas. Hrvatskoj je, dakle, hitno potrebna pametna migracijska politika. Migrante, odakle god dolazili, trebamo prestati gledati kao problem i početi gledati kao rješenje problema.

Možda je teško takav pomak u razmišljanju napraviti baš u vrijeme kad na granicama u neposrednom hrvatskom susjedstvu gledamo scene poput onih s grčkih i talijanskih otoka ili onih tragičnih scena u izbjegličkom vlaku u makedonskom gradu Gevgeliji. Ali tim jadnim ljudima ne treba toliko humanitarna pomoć, treba im organizirana država. Hrvatska to, nažalost, još uvijek nije, barem ne u migracijskoj politici.

Naravno, naglasak je na riječi "pametna", a ne na bilo kakvoj migracijskoj politici. Ključna je integracija imigranata u društvo, a učenje jezika je preduvjet svake integracije. Prema riječima stručnjaka, danas tražitelj azila u Hrvatskoj nema ni mogućnost da kroz sustav uči hrvatski jezik. Mora se sâm snalaziti. Većina tražitelja azila koji se zateknu u Hrvatskoj u takvoj situaciji pobjeći će dalje prema sjeverozapadu i prije nego što im zahtjev za azil u Hrvatskoj bude riješen.

Kad bi za to bilo političke i akademske volje, Hrvatska bi mogla valorizirati i možda naučiti pokoju korisnu lekciju iz iskustva koje je imala sa stranim studentima iz zemalja Trećeg svijeta koji su dolazili na hrvatska sveučilišta u vrijeme kad je bivša Jugoslavija igrala aktivnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Mnogi od njih, među ostalim i Sirijci, pripadnici naroda kojemu je danas potrebna pomoć, ostali su nakon studija živjeti u Hrvatskoj i potpuno se integrirali u društvo. To iskustvo premalo je prezentirano javnosti kao uspješan model prema kojemu bi se i danas slični ljudi mogli integrirati u hrvatsko društvo.

>>Profil izbjeglice: ima 19-54 godine, ženu, djecu i osnovnu školu

>>Hrvatski Crveni križ otvorio apel za izbjeglice, evo kako možete pomoći!