Jezik je oduvijek vruća tema u Hrvata. Kroz jezik prelamaju se politički i nacionalni sporovi, podjednako potreba za sporazumijevanjem te želja za razlikovanjem, recimo od susjeda. Da je tako svjedoči i sporenje oko najnovijeg pravopisa. Isusovac i jezikoslovac Bartul Kašić, rođen 1575., dakle prije gotovo pola tisućljeća, već je tada bio svjestan moći i značaja jezika, i to onoga narodnoga, kojim ljudi govore i na kojemu te razumiju. Odrastao je na Pagu, gdje ga je nakon rane očeve smrti podizao ujak Luka Deodati Bogdančić, svećenik koji ga je naučio čitati i pisati. Nakon završene općinske škole Bartul Kašić upisuje se u isusovački Ilirski kolegij u Loretu pokraj Ancone, otkuda kao nadaren učenik vrlo brzo odlazi na daljnje školovanje u Rim u kojem se 1595. i zaredio za isusovca.
Dubrovnik kao uzletna pista
Kašić stiže u Rim u vrijeme kad su već neki stariji Hrvati, isusovci, filozofi i filolozi, duboko promišljali pitanje jezika južnih Slavena. Vatikan je bio živo zainteresiran za očuvanje kršćanstva na Balkanu, ugroženog dugovječnom turskom vladavinom. U slabo poznate balkanske krajeve stoga su slani isusovački misionari, koji su svladali južnoslavenske jezike i bili stručnjaci za glagoljicu i ćirilicu. Polazište njihovih pohoda bio je Dubrovnik. \"Bio je taj grad izabran da bude uzletna pista prvih katehizacija i prvih religijskih, ali i političkih sondi u dubinama Balkana...\", piše Slobodan Prosperov Novak u svojoj \"Povijesti hrvatske književnosti\". Krajem 16. stoljeća dubrovački trgovac Marin Temparica, koji se poslije zaredio za isusovca, smatrao je da će svi ljudi koji žive pod Turcima izgubiti svoj slavenski ili, kako ga je on zvao, ilirski identitet, ako im se ne stvori zajednički književni jezik, prve gramatike i rječnici, kolegiji i sjemeništa, ako se među njima ne prošire glagoljica i ćirilica. Splićanin Aleksandar Komulović, koji je u to vrijeme u Rimu radio za kardinala Julija Santorija, dobivao je priličan novac za tiskanje knjiga namijenjenih Slavenima na turskom tlu. Komulović je kao misionar putovao na Balkan, u Transilvaniju i Moldaviju sve do Rusije, bio je predsjednik Zavoda sv. Jeronima i, poslije, prvi ilirski ispovjednik u crkvi sv. Petra u Rimu.
Smatrao je da crkvene knjige treba pisati štokavicom jer je bliska najvećem dijelu južnih Slavena pod Turcima, za razliku od čakavice i kajkavice koje su periferne i koje rabe isključivo Hrvati u kršćanskim sredinama Austrije i Mletačke Republike. Još jedan Hrvat, Zadranin Šime Budinić, bio je – prije Kašića – nosilac rimskih zamisli o stvaranju općeg jezika za južne Slavene. Treba znati, u Vatikanu su se najviše slušali oni koji su s Balkana javljali o dominaciji štokavštine i o činjenici da štokavština ujedinjuje tlo i duh Slavonije, Bosne i Srbije, što će nedugo poslije Pažanin Kašić i potvrditi svojom gramatikom, prvom gramatikom hrvatskog jezika. Bartul Kašić bio je, istina, još dječarac dok su Temparica i Komulović izvještavali s Balkana u Rim o jezicima južnih Slavena. Ipak, zarana je pokazao iznimno istančan osjećaj za hrvatski jezik i već kao rimski student počeo predavati hrvatski u tamošnjoj Ilirskoj akademiji.
Pod utjecajem i paskom starijih filologa i misionara, većinom okupljenih u Zavodu sv. Jeronima, \"osjetio je da je došao trenutak da se dotadašnja iskustva s jezikom zaokruže u jedinstvenu gramatiku\", kako piše Prosperov Novak: \"Bartul Kašić nije u Rimu radio sam pa je tako njegova gramatika bila tek završetak onoga što su tijekom nekoliko desetljeća radili i maštali Aquaviva i Temparica, Budinić i Komulović\". Prvu gramatiku hrvatskog jezika – Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirsko/hrvatskog jezika) Bartol Kašić napisao je već kao 29-godišnjak, što je za jednog isusovca značilo gotovo studentsku dob. U isto vrijeme sastavio je i talijansko-hrvatski rječnik, koji je ostao u rukopisu i koji se od 18. stoljeća čuva u Dubrovniku.
Navodno se drugi od tri rječnika koje je pripremio čuva u Perugi, a treći u Oxfordu. Pokušao je sastaviti i konverzacijski priručnik ilirskog jezika potreban misionarima koji su u Otomansko carstvo odlazili ne poznajući tamošnje jezike. Od svih planiranih stvari, među kojima je i poslije prevedeno Sveto pismo, Kašić je ipak uspio tiskati samo gramatiku. Bio je to priručnik s osnovnim podacima o hrvatskom jeziku i detaljnom morfologijom hrvatskog jezika na oko 200 stranica koji je pokrenuo proces standardizacije hrvatskog jezika. Čakavac s Paga zadržao je u svojoj gramatici jezičnu zavičajnost, ali i pokazao znatnu otvorenost prema već stvorenim normama štokavštine. Poslije, tijekom 75-godišnjeg života, svoj je jezik stilizirao sve više u smislu dubrovačkog ili bosanskog jezika, kako se tada govorilo.
U Srbiju odlazi – prerušen
Svoju gramatiku objavio je 1604., a za svećenika je zaređen 1606., nakon čega je bio ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu za hrvatske vjernike. Nakon boravka u Dubrovniku 1612., prerušen u trgovca, kreće u misijski pohod u zanemarene katoličke zajednice u Bosni, Srbiji (od Smedereva do Beograda) i istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar). Dvije godine poslije vraća se u talijansku Loretu, gdje je ponovno hrvatski ispovjednik, da bi 1618. poduzeo novu dvogodišnju misiju, koju je jednako kao i prvu opisao u svojoj nedovršenoj Autobiografiji. Ovu misiju završava povratkom u Dubrovnik, gdje je bio omiljen propovjednik, osobito među mladim dubrovačkim ženama. Evanđelje je čitao na hrvatskom, dijelio je knjige koje je napisao ili preveo, posjećivao je vjernike i na otocima.
Nakon Dubrovnika vraća se u Rim gdje ostaje do kraja života. Njegov prijevod Svetog pisma, zabranjen u njegovo doba jer su se objavi na narodnom jeziku navodno usprotivili neki hrvatski svećenici, objavljen je tek 1999./2000. Kašićevo najizdavanije djelo bilo je Ritual rimski, službena liturgijska knjiga u hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama sve do 1929., koja je, tiskana u brojnim izdanjima, pridonijela afirmaciji hrvatskog književnog jezika onakvog kakvog ga danas poznajemo. Zato, tražite li otkud štokavica u osnovi hrvatskog književnog jezika, ili vas zanima korijen nekih drugih jezičnih prijepora, krenite u povijest dublje od Ljudevita Gaja i hrvatskog narodnog preporoda pa zavirite u klasicističko stoljeće, isusovačka učilišta i tajnovite vatikanske politike.