Naša ne toliko velika grupa mladih nadobudnih entuzijasta i kreativaca, koji smo se okupili još krajem 1983. i pokrenuli Omladinski radio, kasnije Radio 101, tada smo izgradili, sada se bolje vidi, neko neraskidivo novinarsko bratstvo. Nakon prvih par godina, netko prije, netko kasnije, razbježali smo se, naravno, k'o rakova djeca po svim hrvatskim novinskim redakcijama, pa i ako se nismo čuli i vidjeli godinama, kad bi se sreli uvijek smo se lako i prirodno u tren vratili u vrijeme kad smo stasali, ne samo kao novinari.
Ta koncentracija kreativaca koja je prije 36 godina okupljena u zagrebačkom studentskom naselju Sava (Studom Stjepan Radić) nije okupljena spontano. To smo shvatili puno godina poslije, no tada su već počele promjene režima, a vlastodršci su primijetili da imaju sve više problema s raznim mladim alternativcima koji su nicali posvuda, koji su bili izvanserijski, posjedovali su znanje, drskost i nisu se ustručavali ismijavati lažne autoritete. Danas bi takvu grupu po difoltu nazvali antisistemskom, no to tek plitko objašnjava o kakvoj se avangardi novinara tada radilo. Netko dovoljno pametan i prilično modernih svjetonazora shvatio je da, ako se protiv alternative i avangarde ne možeš boriti, treba ih staviti sve na jedno mjesto. I tako je ustvari nastala Stojedinica.
Kada je uoči pokretanja radija na Savu, početkom 1984. stigao Željko Matić, dodijelili su ga nama u APR (Aktualno politička redakcija), koju je vodio još jedan šibenski genijalac Željko Roško, koji je imao težak, ali zabavan zadatak da od nas nekoliko neposlušnih cinika napravi najbolji informativni program u Hrvatskoj, a bogme i cijeloj bivšoj državi. Matić je odmah bio čudan svat. Pored Roška i mene u toj su redakciji bili još Želimir Žanko, Hloverka Novak, Nikola Šolić, Saša Drach, Ivica Buljan, Tanja Tagirov (preminula 2017.), a Matić nam je odmah svima dao do znanja da smatra kako on sve zna. I dok smo ga gledali i komentirali "eto, stigao još jedan sveznalica", našem zaprepaštenju nije bilo kraja kad smo shvatili da to nije bila poza, nego da Matić jednostavno doista "sve zna". Pa smo mu odmah "uvalili" da se bavi – religijom.
On je stvarno već tada bio sveznalica.Tu svoju lucidnost, znanje, polemičnost i posebnost samo će dalje razvijati kroz sve ove godine u svim redakcijama gdje je radio. On je često bio naš "Google", jer smo brzo otkrili da Željko Matić ima fotografsko pamćenje i kao što to biva sa svim takvim ljudima, žestoko smo mu zavidjeli što ima tu rijetku sposobnost da sve što pročita zapamti. No, nije on samo pamtio, njegova sposobnost je bila puno dublja. On je znao i koristiti, uspoređivati to znanje i "ratovati" s bilo čijim mišljenjem. Stoga je njegov odlazak i veliki gubitak znanja, kao kada u požaru strada neka velika knjižnica s milijun knjiga.
Kasnije će se, kako to već u životu biva, iz naše grupe sa Stojedinice iznivelirati svjetonazorski lijevi novinari, tuđmanisti, desni novinari, no kod Matića koji je isto prolazio kroz te lijevo-centrističko-desne mijene, to nikada neće biti presudno, niti će predstavljati neko ograničenje za druženje s njim. Naprotiv. S njim je bila prava uživancija ulaziti u polemike, jer i kad je bio ciničan i nadmoćan, bio je tolerantan i nikad ozbiljno nije išao ad hominem, ne u onom grubom nehumanom smislu.
I nikad nije napustio to naše novinarsko bratstvo iz sredine 1980.-ih. Bez patetike, za Matića se može reći da je uvijek bio novinar, a nikada aktivist. On je, kao uostalom i svi mi, upravo prezirao novinare aktiviste, misionare i smatrao je to primitivnim novinarstvom.
On je, naravno, imao svoj svjetonazor, ali bi mu bilo bogohulno i ispod razine služiti nekoj politici i nekim tipovima koji su uz to još neinteligentniji i skromnog znanja. Može se reći da je bio hedonist misli, ali i stvarni hedonist. Stoga ćemo ga se mi, koji smo ostali iz onog bratstva, sjetiti uz službeno piće naše redakcije i popiti jednu Cuba libre za Željka Matića kao i njegovog imenjaka Željka Roška koji nas je napustio prije četiri godine, prerano i u toj istoj, 59. godini života.
lijep tekst u spomen na čovjeka koji je nešto značio u novinarstvu i javnom životu zagreba s prijelaza 80-ih u 90-e. sućut obitelji.