'Uvijek sam imala osjećaj da će tata stradati u autu. U avionu on je za mene bio nepobjediv'

Trebalo je to biti dvostruko slavlje. Prošle su gotovo četiri godine otkako je hrvatski pilot Rudolf Perešin s MiG-om 21 prebjegao iz vojne baze JNA u Bihaću, no vremena za feštu kojom bi proslavio svoj podvig tada nije bilo. U Hrvatskoj je bjesnio rat, no toga travnja 1995. godine kraj mu se nazirao.

Rudi, kako ga nazivaju bližnji, stoga je odlučio počastiti prijatelje i obitelj pa je zakupio Lovački dom na Sljemenu gdje je te subote, osim preleta, skupa sa suprugom Ljerkom odlučio proslaviti još jedan za njih izniman događaj: krizmu njihove tada 14-godišnje jedinice Daliborke. Popis uzvanika Rudi je sastavljao dugo. Krenuo je od najužeg kruga, da bi se broj u konačnici zaustavio na njih 70. Taj popis, pisan Rudijevom rukom, obitelj Perešin i danas čuva poput relikvije.

Odrastanje u Bihaću

Naime, fešta na Sljemenu nikada nije održana. Rudijev letački podvig kojim je udario tešku pljusku agresorskoj vojsci, a svome narodu darovao silni ponos u najkritičnijim danima Domovinskog rata, nikada nije dostojno proslavljen, dok je krizma kćeri Daliborke obavljena u župi sv. Mateja u Dugavama u krugu tek desetak ljudi. Naime, upravo je počela operacija Bljesak, a Rudolf Perešin otišao je na svoj posljednji let.

Hrvatski pilot, srušen iznad Gradiške, nikada se nije vratio kući, ali njegov legendarni MiG-21, koji je posljednjih 28 godine čuvan na aerodromu u Klagenfurtu, jest. Izložen je ispred Ministarstva obrane RH, gdje ga građani mogu vidjeti do kraja svibnja, a prije nekoliko dana upriličena je i svečanost, na kojoj se javnosti prvi put obratila i pilotova kći Daliborka Perešin-Kekelić.

– Srce će mi iskočiti i titra kako već odavno nije – rekla je u emotivnom govoru tada.

Nekoliko dana kasnije, dok je prebirala po rijetkim zajedničkim fotografijama s ocem, odavala je dojam da su se emocije pomalo stišale.

– Moj tata bio je zaljubljenik u fotografiju. Uvijek se našao iza objektiva tako da fotografija s mamom imam kao u priči, a s tatom samo nekoliko – kaže 38-godišnja Zagrepčanka, upravna pravnica koja trenutačno piše diplomski na studiju komunikacijskog menadžmenta, zaposlena u odjelu za informiranje u uredu zagrebačkog gradonačelnika. Majka je dviju kćeri, Karle (14) i Franke (7), koje podiže skupa sa suprugom Igorom. Zamolili smo je da se mislima vrati u prošlost.

Svoje prve dane provela je s majkom u Stubičkim Toplicama, dok je otac pohađao vojne akademije u Prištini i Beogradu, da bi se obitelj naposljetku okupila i nastanila u Bihaću 1983., kada je Rudi dobio posao. Upravo tada, u treću godinu života, sežu i prva sjećanja na oca.

Daliborka je odrastala u bihaćkom naselju Harmani skupa s djecom ostalih “vojnih lica”. Djetinjstvo pamti kao predivno, nedaleko od aerodroma Željava kamo su svi očevi ujutro odlazili autobusom, a djeca ih često ispraćala.

– Moj tata bio je dosta samozatajan i nisi mogao znati što točno misli. Bila sam često uvjerena da me ne vidi i ne čuje, ali to je bila zabluda. Bio mi je veliki autoritet i, kada bi graknuo na mene, onda sam znala da dalje nema. Nije me razmazio, baš suprotno. Htio je meni pomoći, kao i svakome, ali je prethodno očekivao da se najprije potrudim sama. Tek ako ne ide, onda će uskočiti – prisjeća se Daliborka.

Kada su zapuhali vjetrovi rata, bilo joj je tek 11 godina, pa nije znala za bijeg iz JNA koji joj otac sprema.

– Čula sam šuškanja mojih roditelja, ali nisam slušala, bila sam dijete. U jesen 1991. upisali su me u peti razred u Bihaću, kupili mi knjige da ne bi bilo sumnjivo zašto se ispisujem, ali pet dana nakon početka škole ispisala me. Dan kasnije nas dvije sjele smo u auto i izašle iz Bosne, dok je tata ostao u Bihaću. Meni je to bilo jako stresno pa i traumatično jer sam tamo imala prijatelje i jer sam bila prva koja je otišla iz razreda. I danas čuvam pisamca koja su mi cure pisale, bili smo tužni što se rastajemo. Toga dana, početkom rujna, nisam znala da sam zadnji put mahnula toj djeci, mislila sam da ću se vratiti – prisjeća se Daliborka.

Ali nije se vratila, nikada. S majkom je otišla u Stubičke Toplice kod bake, nešto manje od dva mjeseca uoči očeva preleta u Austriju. Jednom prilikom, u društvu majke otišla je na sastanak sa zagrebačkim čovjekom za vezu koji se održao u restoranu Domagoj na staroj Zagorskoj magistrali. Nije ih slušala, bila je dijete.

Nije tada znala ni to da su Rudijevi starješine namirisali da se nešto kuha te da je planirani bijeg MiG-om postao neizvjestan. Stoga se njezina majka Ljerka nakon desetak dana vratila u Bihać, gdje je skupa s Rudijem glumila da zapravo nisu zauvijek napustile Bosnu te da je Daliborku samo odvezla kod bake privremeno i da je stanje redovno.

Rudijeva kći potom nam otkriva kako se legendarni prelet, premda planiran, zapravo dogodio igrom slučaja.

– Tatini nadređeni nisu željeli davati letove Hrvatu koji je već odveo obitelj, zbog čega je bio i pod prismotrom. No tog 25. listopada 1991. njegov zapovjednik ušao je u učionicu gdje je zatekao samo tatu. Svi ostali piloti izašli su s kavom i cigaretom, a tata nije bio pušač, a kako je trebalo odraditi hitni zadatak, poslao je njega – prisjeća se Daliborka koja je za očev bijeg borbenim zrakoplovom JNA čula na vijestima u Stubičkim Toplicama.

– Mama se vratila kući, a baka ju je na vratima pitala: “Znaš li gdje ti je muž? U Austriji!” Na to je mama rekla: “Hvala Bogu”, a nama nije bilo ništa jasno. Ali bila sam si jako važna jer su me sva djeca zvala na telefon nakon što su vidjela to na televiziji – kaže Daliborka otkrivajući da je očev prelet i njoj donio golemo olakšanje.

– Meni je bilo jako neugodno kada su me u Stubičkima upisali u peti razred jer sam neke riječi govorila ekavicom, a u razredu je bilo desetak izbjeglica iz Vukovara. Dok me učiteljica upisivala u dnevnik, ja sam pred svima trebala reći ime roditelja i zanimanje majke i oca koji je u to vrijeme bio pilot JNA.

Nije bilo ugodno ići u razred koji zna da je moj tata u JNA dok svakodnevno traju uzbune i dok dijelim školske klupe s djecom koja su zbog te JNA morala bježati. Djeca su me gledala poprijeko, ali prelet je promijenio sve. Koliko god je moj tata djelovao nezainteresirano, kada sam ga zamolila da mi preleti iznad škole i radi manevre, jer su me tako zamolili dečkići iz razreda, on je to stvarno i napravio. Tijekom neke vježbe skrenuo je iznad Zagorja i svi smo izletjeli na prozore i gledali, a meni je srce bilo prepuno – kaže Daliborka.

Nakon preleta, iz Austrije se vratio u Hrvatsku nakon četiri dana, pristupio Zboru narodne garde, smjestio se u vojni hotel pored Ministarstva obrane u Zagrebu, dok su supruga i kći ostale u Stubičkim Toplicama.

– Tih dana nas dvije smo iz opreza, zbog moguće osvete obitelji pilota, dobile 24-satnu zaštitu policije. Vozili su me svaki dan u školu i stajali ispred razreda. U početku mi je bila fora, ali nakon nekog vremena više nije. Nisam se mogla ni pomaknuti bez pratnje i tako tri mjeseca – kaže kći Rudolfa Perešina. Po povratku u Hrvatsku premalo je viđala oca. Bio je rat, to je za Perešina značilo neprekidnu spremnost.

– Uvijek sam imala osjećaj da će mu se prije nešto dogoditi u automobilu nego u avionu. U avionu on je za mene bio nepobjediv. A onda je, deset dana prije operacije Bljesak, za ručkom otvorio temu: gdje bismo ga pokopali kada bi se njemu nešto dogodilo. Imala sam 14 godina. Pitala sam ga: “Zar se tebi može išta dogoditi?” – kaže Daliborka koju pitamo znači li to da je otac imao predosjećaj smrti.

– Znalo se da će biti operacija Bljesak, desetak dana prije njega poginuo mu je prijatelj, vojni pilot Zlatko Mejaški, to ga je jako potreslo – prisjeća se.

Bilo mi je grozno živjeti

Iz prvog dana operacije vratio se živ i rano legao jer je ujutro, 2. svibnja, morao ustati već u 3.30 sati. Nisu slutile da ga više nikada neće vidjeti.

– Te zadnje večeri nismo puno ni razgovarali. Ujutro je proglašena uzbuna zbog raketiranja i ostala sam doma. Nešto kasnije mama je došla kući i rekla da pospremimo stan jer će doći neki ljudi, tatini kolege. Sjele smo u kuhinju i tada mi je mirnim glasom rekla da je tata otišao na let i da se nije vratio, ali ne da je poginuo, to nije bila opcija, nego da su pogodili avion, da se katapultirao. Ja sam se, kao i mama, uhvatila za to, smatrajući da je pitanje vremena kada će se vratiti. Nakon što su na banjolučkoj televiziji prikazane njegova kaciga i maska, očuvane, to nas je držalo – kaže Daliborka dodajući kako su u to vrijeme vjerovale su da je Rudi zarobljen.

Daliborkina majka u to je vrijeme počela obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, dočekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn.

– Bilo mi je grozno za živjeti. Ja sam tek ušla u pubertet, a tada sam dvije i pol godine bila bez tate, ali i bez mame. Ona je sva bila u potrazi i 80 posto vremena u kući se pričalo samo o tome – sjeća se.

U kolovozu 1997. godine Rudijevo tijelo naposljetku je zamijenjeno za tijelo srpskog oficira, a Ljerka Perešin identificirala ga je u šatoru na mostu koji spaja dvije Gradiške. Prema svemu sudeći, nakon katapultiranja smrtno je stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana. Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora i tu je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su njegovo tijelo preselili u krug banjolučke vojarne i otamo dovezli na razmjenu.

– Sjećam se da su nam ljudi dolazili u kuću i da sam dobila osam kiograma, onoliko koliko je moja mama izgubila. Tko god je došao u kuću, ja sam jela s njim, pa nisam za sprovod imala što obući. Nakon sprovoda obukla sam kričavo crvenu majicu. Mama je bila jako uznemirena, kud baš potpuno neprimjerenu majicu? Valjda se nisam znala taj trenutak nositi s gubitkom, htjela sam da to nije istina. Mjesec dana kasnije u meni se probudio neki revolt, počela sam markirati iz škole i lagati. Bio je to bunt, ne znam protiv koga, same sebe, valjda. S jedne strane osjećala sam punoću u srcu, a s druge strane ogromnu prazninu – kaže Daliborka. Još je otkrila i to kako je očeva omiljena pjesma bila “Samo jedan dan života Miše Kovača” i ta je pjesma uvijek podsjeti na tatu.

– On jest heroj, ali je i moj tata. Moj heroj. Bio je vrlo maštovit čovjek, sposobnih ruku. Svirao je gitaru i sam je izrađivao lampe, svašta je popravljao, mislim da mu je falio sin kojega bi sve to naučio – smije se Daliborka, no mi se s time ne bismo mogli složiti. Na svoju kći bio bi jako, jako ponosan.