Kada bi žene bile ravnopravne s muškarcima, bio bi to doslovno kraj svijeta. Kakvog znamo. Jer što bi ostalo od prvotnog grijeha, od tereta stalne krivnje, ucjene moralom kao agregatnim stanjem skandaloznog licemjerja? Što bi ostalo i od katoličkog kršćanstva, antiženske lige koja je odupiranje izazovu tjelesnosti emanirala kroz deklarativno odricanje od seksualnosti, premda je u praksi nemalo puta nosilo sadržaje elementarno porno-sadističkog razvrata.
Uostalom, znate onaj vic o gotovo dogmatskoj različitosti pravoslavnog i katoličkog popa? Prema vicu, dakle, pravoslavni pop pelene suši u svom dvorištu, a katolički u cijeloj fari. Temelji li se vic kao narodna mudrost uvijek na iskustvu ili na izmaštanoj zlobi za Crkvu i nije pretjerano bitno. Crkva će voziti po svome, u rikverc ili bar pod ručnom kada se god nađe u prilici univerzalnu istinu promovirati autoritetom nasilnog uvjeravanja. Kršćanstvo je poštovanje prema ženi izgubilo u trenutku kada su praoci ove religijske basne ravnu među njima proglasili bludnicom, a svoj revolucionarni potencijal izgubilo je u trenutku kada je Ješua postao Krist, kada je neupitno radikalni revolucionar postao nedorečeno-uskrsla prikaza. I umjesto da iz svijeta koji je Ješua počeo stvarati izbacivanjem kamatara iz hramova i poštovanjem žene kao prvosvećenice u revoluciji od koje nije želio stvoriti religiju, dakle umjesto da iz tog svijeta nestanu primordijalni elementi pokvarenosti, relativizacijom ljudske preciznosti mesijanskom fluidnošću dobili smo svijet u kojem su kamatari postali ugledni bankari, a žene i dalje trebaju čekati na milost stalne procjene njihove promiskuitetne biološke grabežljivosti.
Zato je onaj Raguž u pravu; ženi je mjesto uz nogu muškarca, na vrijeme je treba naučiti aportirati da bi u životu, ograničavajući dosege vlastita prokletstva, postala optimalno upotrebljiva. Crkveni se stav tu ne razlikuje suštinski od šireg društvenog. Nikad i nije. Još od gubitka spomenutog revolucionarnog potencijala kršćanstvo nema pravo poistovjećivati se s demokršćanskom filozofijom, budući da je preraslo u demon-kršćanski pragmatični model totalitarnog biznisa međunarodno priznate države s najvećim brojem poduzeća-filijala u svijetu. Vjerski koncept preveden je u lukrativnu zamisao ostvarivanja ciljeva kroz mesijanski Ješuin hologram i svaki put kada bi se osjetio ugroženim, reagirao je promišljeno žestoko. Pogotovo u situacijama koje su odstupale od snage argumenata prema argumentu snage.
Recimo, kršćanstvo je protiv boljševizma bilo energično ne stoga jer su toliko različiti, nego upravo suprotno, protivilo mu se jer su previše slični. I boljševizam i kršćanstvo u startu su polagali monopol na apsolut istine i tumačenja svih njezinih varijanti, modelirajući svijet kojim su ovladali u ogromnu i po težini posljedica nevjerojatno štetnu laž. Problem u boljševizmu je bio što nije pristao na podjelu fifti:fifti, caru carevo, bogu božje, nego je poželio sve. Škrabica, jasno, nije dovoljno poslovno jamstvo da će se služenje bogu isplatiti, a kako za poslovni konglomerat nema elementarnije ugroženosti od one koja udara na profit, nije preostalo ništa drugo no kao neprijatelje doživjeti svećenike, biskupe i hodočasnike po komitetima. Boljševizam je kao sustav izgubio bitku, ali kao model nastavio je postojati, što je logično jer je postojao i prije nego što je imenovan boljševizmom. Zato kada danas s oltara čujete zahtjev da se oduprete boljševičkom mentalitetu koji još uvijek postoji u našem društvu, od vas se u stvari traži da izađete iz crkve.
I oslobađanje ženskog elementa svih stega subverzija je koja nadilazi crkvenu toleranciju. Zbog toga Raguž reagira logično i temeljito, sukladno društvu u kojem živi budući je žena u Hrvatskoj danas simpatično getoizirano biće. Da nije tako, zar bi trebao zakon sugerirati kvotu zastupljenosti žene na izbornim listama, ali ne opet do te mjere decidirano da bi odstupanje od kvote bilo i sankcionirano. Napunite listu jajanima, pa dodajte i poneku trebu, kao ukras i kao način dokazivanja ravnopravnosti. Čim se javlja potreba da se nečija jednakost dokazuje, stvar više nije ni sumnjiva. I u medijima mogu se pročitati tekstovi u kojima se s ushitom navode žene kao direktorice, znanstvenice, žene na pozicijama moći, izdvajajući ih kao endemske incidente nad kojima se čudimo, dodatno ih getoiziramo kroz najgoru moguću zloćudnost; neinteligentnu halabuku o njihovoj pozicioniranosti.
.Žena u politici, žensko pismo, žena direktorica, žena svećenica, žena poglavarica Katoličke crkve, to su za nas još uvijek sve riplijevska čuđenja. Muški kupleraj određuje stupnjeve ženskog poštenja, gej modna scena oblikuje parametre ženske tjelesne estetike, Crkva diktira militantnu frekvenciju ženskog podčinjavanja, obitelj traži od žene stalnost odricanja, profesija uvodi dvostrukost beneficiranja, a politika se jedino mogla dosjetiti kvota. To je položaj žene u svijetu zajamčene jednakosti, u kojem nema razloga da se osjećaju podređenima čak i kada služe jer su se emancipirale unutar ozidane slobode vlastitog geta.