Uživao je u pozi komunističkog kralja i vječnog partizana

Pod naslovom “Tito: Revolucionar u pozi monarha” i podnaslovom “Josip Broz, zvani Tito je za povjesničarku Marie-Janine Calic shvatljiv samo kao vječni partizan”, austrijski lijevo usmjeren dnevni list Der Standard u ponedjeljak predstavlja javnosti recenziju nedavno izišle knjige, odnosno životopisa pod naslovom “Tito: Vječni partizan –Biografija C.H. Beck” autorice Marie-Janine Calic, njemačke povjesničarke, političke savjetnice i profesorice za povijest istočne i jugoistočne Europe na njemačkom Sveučilištu Ludwig-Maximilians u Münchenu.

Novinar Der Standarda Josef Kirchengast predstavljanje knjige započinje autoričinim uvodnim tekstom iz knjige kako je Josip Broz Tito u vrijeme boljševičke revolucije 1917. godine doživio revoluciju kao austrijsko-ugarski ratni zarobljenik, a potom i kao dobrovoljni “crveni gardist”. Potom slijede citati iz knjige u kojem autorica iz svoga kuta gledanja opisuje Tita nudeći čitateljima svoje viđenje njegova avanturističkog životopisa:

“On je sa svojim komunističkim, partizanskim trupama prisilio Hitlerovu vojsku na povlačenje. On je dopustio usmrtiti tisuće ljudi. On je uspješno prkosio Staljinu. On je novu Jugoslaviju financirao uglavnom zapadnim zajmovima – i osnovao pokret nesvrstanih, koji se suprotstavljao i zapadnoj i istočnoj hegemoniji. On je uživao pozu komunističkog kralja – i najbolje se osjećao kao vječni partizan.”

Otpadnik, sudac i pomiritelj

Kirchengast navodi kako je povjesničarka Marie-Janine Calic podnaslov knjige “Vječni partizan”, koji je već koristila i u više njenih standardnih djela o povijesti Jugoslavije i jugoistočne Europe, ocijenila podesnim i za njezinu novoizašlu biografiju o Titu.

Novinar Der Standarda pokušava Austrijancima predočiti zanimljivost Titova životopisa u nekoliko poglavlja: “Propast životnog djela”, “Nom de Guere Tito”, “Mekani autokrat” i “Bezuvjetna želja za moći”.

Pod naslovom “Propast životnog djela” opisana je Titova višetjedna borba za život na Sveučilišnoj klinici u Ljubljani i njegova smrt 4. svibnja 1980. godine, koja je kako se navodi bila “početak propasti njegova životnog djela”.

“Mnogi ljudi u tuzemstvu i inozemstvu to su osjećali, ali nisu htjeli u to vjerovati. Možda jer je žalost u Jugoslaviji bila ogromna u svim slojevima stanovništva. U stranim medijima se špekuliralo da su liječnici na zapovijed beogradskog vodstva, šefa države toliko dugo umjetno održavali na životu, dok nije bila završena sva organizacija za pogrebnu svečanost i očekivanu navalu sudionika iz cijelog svijeta. Na pogrebnoj ceremoniji sudjelovalo je 209 izaslanstava iz 128 država, među njima četiri kralja i šest prinčeva, 31 predsjednik države, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova“, piše autorica knjige uz napomenu:

“Gledajući unatrag, izgleda kao da je moderna Jugoslavija već tada bila u grobu. Svog tvorca nadživjela je manje od desetljeća. Što je uslijedilo potom bio je najkrvaviji izljev nasilja u Europi nakon Drugog svjetskog rata“.

U poglavlju “Nom de Guere Tito” Tito je opisan kao seljački sin, boljševik, revolucionar, partijski radnik Kominterne, vođa partizana, osnivač države, staljinistički autokrat, otpadnik, komunist-reformator, svjetski građanin, sudac i pomiritelj, plemeniti državnik. To poglavlje, kako se navodi, obuhvaća Titov životni put, njegovo oblikovanje, sposobnosti mijenjanja, njegov politički instinkt.

U poglavlju “Mekani autokrat” Tita se opisuje kao osobu koja je to postala nakon Staljinove smrti 1953. godine. Posebno se ističe otkazivanje Titove poslušnosti Staljinu 1948. godine kao “jaki psihološki faktor”.

“Dva moćna čovjeka, koji osjećaju kako dosta toga imaju zajedničkog. Primjerice snove o velikoj moći, od kojih ni Tito, što se Balkana tiče, nije bio oslobođen”, konstatira autorica knjige i izvještava o zloglasnom kažnjeničkom i radnom logoru Goli otok s kojeg se mnogi nikada nisu vratili svojim kućama.

Autorica knjige Marie-Janine Calić slikovito opisuje Titovu samodisciplinu kako bi ispunio svoju bezuvjetnu želju za moći i vladanjem.

Knjiga će uzbuniti duhove

“Titov uspjeh, njegova slava počiva na njegovoj čeličnoj samodisciplini, na njegovoj bezuvjetnoj želji za vlašću – i prije svega na njegovu brižno njegovanom mitu o partizanima. Rat, kako je on sam rekao svojim biografima, bio je najvažnija faza njegova života: – Tu sam najviše od sebe dao“, stoji u novoizašloj knjizi „Tito-Vječni partizan“.

Autorica u knjizi tvrdi da je Tito “zakazao” jer nije uspio osigurati “svojoj” Jugoslaviji opstanak i sigurnost nakon njegove smrti. Ističe kako “nije uspio stvoriti i izgraditi svog nasljednika koji bi svima odgovarao”, te je potom kao “eksploziv” buknuo nacionalizam obilježen povijesno-kulturnim razlikama više naroda koji su prethodno zajedno živjeli pod Titovim rukovodstvom.

Novinar Der Standarda Kirchengast na kraju članka piše da unatoč svoj preciznosti autorice knjige koja iz raznih kutova gledanja rasvjetljava Tita i njegov životopis kao objekt, “Josip Broz kao čovjek, njegovi osjećaji, njegove moguće sumnje u uspjeh ostaju u čudnovatoj sjeni.” Ono na što posebno upućuje je da autorica knjigu počinje simboličnim Titovim riječima kod preuzimanja vlasti 1945. godine: “Revolucionari nemaju osobnu biografiju”.

Moguće je da upravo zbog toga većina od njih osuđena na propast – a ne zbog pretjerane iluzornosti svoje vizije, stoji na kraju teksta.

U svakom slučaju ova će knjiga, a s time računa kako autorica tako i izdavač, zasigurno uzbuniti mnoge duhove, ne samo na Balkanu i državama bivše Jugoslavije nego i u Europi i šire, posebice kod ljudi koji su morali zbog neslaganja s Titovim komunističkim režimom napustiti svoje domove i danas žive raštrkani svuda po svijetu.

Profesorica u Münchenu

Marie-Janine Calic, njemačka povjesničarka, politička savjetnica i profesorica za istočnu i jugoistočnu Europu na Sveučilištu Ludwig-Maximilians u Münchenu i dekanica tamošnjeg Fakulteta za povijest i umjetnost rođena je 1962. godine u Berlinu. Težište njezina znanstvenog rada su sukobi i gospodarsko-sociološka povijest jugoistočne Europe, etničke manjine, nacionalno pitanje na Balkanu, njemačka i europska politika prema Balkanu, prevencija sukoba, ponovna izgradnja, međunarodno osiguranje mira i politika prošlosti.

Calić je također kao suradnica Europske unije davala prva stručna mišljenja za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu i Generalno savezno odvjetništvo u Karlsruheu. Izdaje časopis “Jugoistočna Europa” i članica je više gremija koji se bave europskim jugoistokom.

Calic je kći dr. Eduarda Čalića, jednog od najvažnijih hrvatskih novinara i publicista svih vremena, povjesničara, prevoditelja i dramaturga rodom iz Pule. Autorica je mnogih znanstvenih radova u čijem se središtu uglavnom nalaze brojne teme i dileme s prostora zemalja bivše Jugoslavije, kao i povijest Jugoslavije u 20. stoljeću te put zemalja zapadnog Balkana u EU.