V. Gotovac – posljednji pravi hrvatski liberal

Ovu kolumnu nisam namjeravao posvetiti opet nekoj obljetnici. Ali me ipak osvojila još jedna. Razlog je tome jednostavan. Prije nekoliko dana navršilo se točno 20 godina od smrti Vlade Gotovca. Već je prošlo 20 godina otkako je prerano umro taj istinski hrvatski velikan, ali ni na tu godišnjicu nije o njemu baš bilo puno spomena. Jest da hara epidemija korone, ali to nikako nije izlika da se o Gotovcu nije više govorilo, pisalo, objavilo... I to me baš ponukalo da se okrenem tom čovjeku koji je zlatnim slovima upisan u suvremenu hrvatsku povijest. Tim više što se tri mjeseca prije toga navršilo i točno 90 godina od njegova rođenja! Dvije velike obljetnice velikog čovjeka koje su jako tiho obilježene! Jedino bih izdvojio HTV, koji je u svome programu pustio dokumentarni film “Moj slučaj”, a onda neke objave na portalima, društvenim mrežama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća kod njegova groba na Mirogoju, kod spomenika u rodnome Imotskom...

O Gotovcu ne treba trošiti puno riječi da bismo znali tko je on bio. Pjesnik, filozof, političar, intelektualac, vizionar, a mnogi će reći i savjest hrvatske države. Iako je puno pisao i objavljivao, u najširoj javnosti najviše je ostao zapamćen po govoru ispred zgrade tadašnje Komande 5. vojne oblasti JNA, danas sjedišta Ministarstva obrane u Zagrebu. Ondje je 30. kolovoza 1991. održan prosvjed hrvatskih majki protiv rata (protiv generala JNA). Gotovčev govor ušao je u povijest! Samo da izdvojim dio: “Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.”

Usvemu je također slabo primijećeno prošla vijest da je pulski profesor Filip Zoričić, ravnatelj tamošnje Opće gimnazije i predsjednik Instituta Mediteran, napisao doktorsku disertaciju “Vlado Gotovac – ideje i život”. U razgovoru za “Glas Istre”, na pitanje kako procjenjuje političku ostavštinu Vlade Gotovca u modernoj, današnjoj Hrvatskoj, ovako je odgovorio: “Iako jedan dio javnosti Gotovca ne drži za kvalitetnog političara čemu u prilog idu loši rezultati na predsjedničkim izborima 1997. godine te, po istima, minorna uloga u radu Sabora devedesetih godina, ja ipak smatram da nam je njegova ostavština velika. Ne po broju mandata u Saboru ili pozicijama, koje nije imao, već po moralnoj političkoj ostavštini. On je zaslužan, uz ostale kao što su Božo Kovačević i pokojni Slavko Goldstein, što je HSLS postao prva hrvatska parlamentarna stranka nastala još u, tada već umirućoj, ali pravno postojećoj, SFRJ.

Gotovac nam je ostavio najveći govor u povijesti pred Komandom Pete zagrebačke vojne oblasti, koji je i danas primjer oratorstva i na školama govorništva. Govor koji i danas, kad ga čujemo, dominira i izaziva ushit. Naposljetku, njegovi politički govori danas su najcitiraniji i on je, po meni, posljednji pravi hrvatski liberal. Gotovac se usprotivio Tuđmanovoj politici prema BiH. Bio je hrabar političar i to je ne samo ostavština, već i nešto čega danas ima jako malo u javnom prostoru.”

Zoričić je u razgovoru protumačio i kakvog je karaktera, po njemu, bio Gotovčev slučaj u bivšoj Jugoslaviji: “On je stvorio novi pristup pojmovima i otvorio rasprave o nacionalizmu, konzervativizmu i slobodi, a pristupio im je polazeći od tri temeljna uvjerenja u Autsajderskim fragmentima: ljubav prema domovini, ljubav prema slobodi i poštivanje razlika. Slobodu neprestano promiče u svim tekstovima, naravno, različitim pogledima različitih filozofija. U studentskim danima postavljajući si pitanja Boga i božanskog, na rubu svoje skeptičnosti, ali nikada ne isključujući pojedinca koji zaziva slobodu. Za nacionalizam je rekao da je to ljubav prema svome narodu pretvorena u strast bez veličine i dostojanstva, a osuda konzervativizma bila je jedan od ključnih razloga zatvaranja i osuđivanja. U prvom procesu zatvoren je i kažnjen zbog uvodnika u Hrvatskom tjedniku, a drugi put zbog intervjua stranim novinarima. Spomenut će Gotovac da mu je teže bilo kad mu je zabranjeno pisati, nego kad je sjedio u samici. Njegov slučaj bio je pravi primjer kako je tada djelovala država u kojoj ste unaprijed osuđeni samo zato što govorite ono što mislite, a ne kako je naređeno.

Poznata je činjenica da je bio jedan od rijetkih intelektualaca koji su odbili Titovo pomilovanje, jer to bi za Gotovca značilo priznanje svega što mu vlast spočitava. To je bio prvi dokaz njegove hrabrosti u trenucima kada bi rijetko tko tako reagirao.” Za kraj ću citirati što je Gotovac rekao tijekom suđenja 1981. godine:

“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja ni moje djelo nemamo nikakvog smisla”.