Prošlo je više od godinu dana otkako je Vanja Sutić postavljen za
ravnatelja HRT-a, a u cijelom tom razdoblju nije dao više od jednoga
ili dva intervjua. No, očito je došlo vrijeme da se s pozicije na kojoj
se nalazi morao javno odrediti prema događajima zbog kojih je
posljednjih mjeseci HRT gotovo svakodnevno prozivan, kako se nedostatak
javnih istupa ne bi tumačio indiferentnošću prema svemu što se u kući
događa, ali i prema novim strategijama.
– Da, točno, ljudi oko mene možda i previše govore, pa sam ja želio
malo više skrbiti o vlastitim nastupima i riječima u medijima, i da s
nešto većom odgovornošću komuniciram s javnošću nego što je to
svakodnevna proizvodnja tema o HRT-u. Posao koji obavljam zahtijeva
puno brižnije i temeljitije odgovore, i to doista nije svakodnevna
roba. Naravno da je ova kuća puna problema iako je istodobno i
najuspješnija.
Vjerojatno to što smo toliko uspješni rađa tolike konflikte i probleme.
Kada gledate izunutra, stalo vam je da se problemi rješavaju u samoj
kući, pa je naša vlastita kritičnost prema stanju u njoj neusporedivo
veća nego što je to kritičnost javnosti. Govoriti olako isključivo
kritički nije nešto što bi iz moje pozicije davalo puno rezultata; za
mene je puno važnije da temeljitom analizom procesa u kući dođem do
odgovora koji bi omogućili da kuća radi još bolje svoj televizijski i
radijski program. To se ne može riješiti intervjuima i olakim
razgovorima.
VL: Kad govorite o uspješnosti HRT-a,
na koje parametre mislite? Na financijsko poslovanje, gledanost,
zadovoljavanje kvalitete i ponude javnih sadržaja...? Naime, vrlo često
su se čelni ljude HRT-a pozivali na kriterij gledanosti koji za javnu
televiziju uopće ne bi trebao biti primaran.
– Potpuno se slažem s vama. Gledanost je statistički pojam koji
ovisi o tome kako interpretirate statističke podatke i na osnovi kojih
možete dobivati jako različite rezultate. Danas više nije dominantna
ocjena opća gledanost, gledanost cjelokupnog stanovništa, nego je to
komercijalna kategorija svedena na ključnu potrošačku skupinu od 18 do
49 godina. A to je samo trećina stanovništva Hrvatske.
U javnoj diskusiji mi smo dovedeni u situaciju da se određujemo koliko
smo uspješni unutar te grupacije, ali kad bi nama samo ta skupina bila
cilj, značilo bi da se veliki segmenti stanovništva isključuju. Da mi
ne puštamo hrvatsku ozbiljnu glazbu, gdje biste čuli jedan njezin takt?
To je samo primjer mnogih sadržaja kojima se pokušavamo obratiti manjim
grupama gledatelja kako bismo preko njih pokrili funkciju javne
radio-televizije i komunikacije s ukupnim stanovništvom. I mogu obećati
da utrku sa čisto komercijalnim sadržajima, u kakvu smo u jednom
trenutku išli, mi više ne namjeravamo voditi. Sigurno više nećemo
raditi reality showove, niti ćemo ići na sadržaje koji su ispod granice
dobrog ukusa.
VL: Sapunice?
– I dalje će na HRT-u biti svi žanrovi, jer mi ne polazimo od
diskusije koji žanrovi pripadaju ovoj ili onoj televiziji, mi želimo i
dalje biti visoko gledani i slušani, samo je pitanje vrijednosnog
sustava pod kojim ti žanrovi izlaze.
Dakle, da se vratim na pitanje kriterija uspješnosti, podaci o
gledanosti ne govore o uspješnosti naše zadaće, ali usporedim li naš
položaj s drugim javnim televizijama u Europi, mi smo zadovoljni.
Usporedimo li se pak u financijskom pogledu s drugim javnim poduzećima
u Hrvatskoj, HRT je sigurno najsolidnije poduzeće.
Ali mi u kući najbolje znamo koliko skrivenog potencijala imamo u
raznim oblicima racionalizacija i optimizacija, koliko možemo sredstava
koja se još uvijek troše neracionalno izvući za glavna tri cilja: bolji
program, bolje radno okruženje i bolje plaće. To je temeljni motiv
menadžerske, ističem menadžerske, ekipe koja danas stoji na čelu
glavnih podružnica.
VL: Kako u kontekstu kriterija
gledanosti, koji vam nije primaran, komentirate da se upravo tim
argumentom sportska redakcija branila od napada, upućenih čak i od
Vijeća HRT-a, da su program posvećen nedavnom nogometnom prvenstvu i
komentari pojedinih utakmica podilazili najprimitivnijim navijačkim
strastima.
– Bilo je svega i svačega. Same utakmice, komentari prije njih, u
poluvremenima i poslije bili su odrađeni vrhunski profesionalno i tu
nije bilo podilaženja...
VL: Bilo je komentara koji su
preuzimali metajezik birtije i marketinga pivske industrije, često se
krivica svaljivala na suce, nekog drugog...
– Ponekad je neki reporter malo odsklizao u nepotrebno branjenje onoga
što je cijela Hrvatska vidjela na ekranima da nam baš i ne ide. Bilo
je, istina, malo previše razumijevanja za stvari koje je trebalo
kritičnije razmatrati. Ali, mitomanija u nogometu nije samo stvar
Hrvatske. S druge strane, u emisijama je bilo dosta analitike, s dosta
kvalificiranim gostima, a uz taj su dio programa išle kojekakve igre i
ostali sadržaji. Dopuštam da je to bio program za svačije ukuse – za
ukuse seriozne, kvalificirane publike i za one koji nisu osobito
zahtjevni. Nismo prešli granicu, ali da se moglo bolje, vjerojatno je.
Vjerujem da za Olimpijske igre, zbog karaktera i raznolikosti sportova,
neće biti takvih primjedbi.
VL: Kad razgovaramo o sportskom
programu, još će vam dugo aktualna tema i bolna točka biti gubitak
prava prijenosa predstojećeg Svjetskog rukometnog prvenstva.
– Morat ćemo se pomiriti s time da, kao i javne televizije u mnogim
drugim zemljama, ne možemo uvijek dobiti sve što želimo. Prava na
sportske prijenose postala su jedan od najvećih medijskih bizinisa, i
nekad u tom poslu postoje granice koje ne možete preskočiti. U sudaru s
multimedijskim divovima koji djeluju interkontinentalno nekada se javne
televizije, ako same nastupaju, teško mogu nositi. U Njemačkoj prijenos
prošlog rukomentog prvenstva nije proizvodila javna TV, nogomento
prvenstvo u Austriji nije proizvodio ORF nego konglomeracija europskih
proizvođača, RAI uopće nema nacionalnu nogometnu ligu i mnogi su
sportovi dominantno na privatnim TV postajama...
Cijeli tekst pročitajte u današnjem izdanju Obzora.