Radoslav Rogina iz Gojanca, prigradskog naselja Varaždina, u 34. godini ostvario je uspjeh koji je odjeknuo, donosi Max! Vozeći za slovenski biciklistički klub Adria Mobil iz Novog Mesta, osvojio je Dirku po Sloveniji, cestovnu biciklističku utrku s prologom i tri etape! Nije to Tour ili Giro, ali ima značaj i veličinu, međunarodnog je karaktera, u prvoj kategoriji Europa toura i sudjeluju natjecatelji iz država u kojima je biciklizam masovan, profesionalan i plaćen - za razliku od Hrvatske.
A sve je počelo prije 20 godina, kad je danas pokojni otac Ivan sinu Radoslavu kupio trkaći bicikl. Da jabuka ne pada daleko od stabla, nebrojeno je puta dokazano, jer otac Ivan bio je prvak Jugoslavije “na kronometar”. No nije imao dugu karijeru, odustao je nakon teškog pada. Ali svoju ljubav nikad nije zaboravio i prenio ju je na sina, 14-godišnjaka, koji je do tada vozio samo ponije i BMX.
– Pravi bicikl tad je bio pojava. Gledali smo ih u izlozima, a igrali smo nogomet. Kupio mi je rabljenog češkog Favorita i upisao sam se u varaždinski BK Sloga. Dvije godine nakon toga prešao sam u Perutninu Ptuj. Ni tada, kao ni danas, u Hrvatskoj nije bilo uvjeta za profesionalni biciklizam. Trenirao sam u Varaždinu, a otac me jednom tjedno vodio u Ptuj na utrku – započeo je svoju životnu priču Radoslav Rogina pod strehom u svome dvorištu u Gojancu.
Već u mlađim kategorijama brzo se, kaže, vidjelo tko ima predispozicije za nešto više, bez obzira na to koliko trenirao. Traže se izdržljive osobe, što snažnije, a opet što lakše (težina je naročito važna kod uspona uzbrdo). Shvatio je da je to njegov životni poziv i kao junior postrožio režim. Krenula su i prva prava odricanja. Treninzi su postali svakodnevna rutina, a kad bi društvo 17-godišnjaka izlazilo, on bi išao u krevet, kako bi bio odmoran. Promijenio je i prehranu.
Bez problema pariramo velikima
– Hrana mora biti što čišća. Dakle ako je riža, onda bez ičega. Isto tako i meso. Nema tu raznih umaka. I naravno, potrebno je konzumirati mnogo povrća i žitarica – kaže. Kao mladić dnevno je trenirao sat do dva, a danas prosječno trenira 4 sata, to jest odvozi 120-ak kilometara. Za zagrijavanje odveze se od Varaždina do - Sljemena! Potom se dva do tri puta brzo uspne na Sljeme. Trenira i brzinu, pa tako zna u stopu pratiti moped, brzinom od čak 70 kilometara na sat. Zimi, pak, da se malo “očisti” od bicikla, a i zbog loših uvjeta, više vremena provodi na fitnessu ili pak hodajući po brdima.
– Poslije treninga obavezan je odmor, ne može se biti dugo budan ako su pripreme – priča marljivi biciklist. Ostatak vremena, osim naravno kad se utrkuje “pod stjegovima” najjače slovenske ekipe, provodi sa suprugom Nadicom i kćerima Tinom i Rinom ili “prčka” po biciklima, rado ih popravlja i prijateljima. A da nije biciklist, bio bi stolar, također po ocu. Završio je srednju školu za stolara. – Otac je bio dobar stolar. Težak je to posao, ali dobri su majstori sve traženiji! No, ipak se ne vidi u stolariji ni nakon profesionalne karijere, već bi želio prenositi znanje mladima, u matičnoj Slozi ili drugdje. No u Hrvatskoj su uvjeti, smatra, nikakvi. On od biciklizma u Novom Mestu živi, uredno dobiva plaću, pravi je – zaposlenik!
– Svi su problemi hrvatskog biciklizma povezani, s čime drugim nego s financijama. Evo, tri sam godine vozio za istarsku Loboriku, bio je to dobar tim. Imali smo obećanja raznih instanci, ali ništa od toga. Bez sponzora ne možete pucati na nešto više, a oni u Hrvatskoj ne prepoznaju biciklizam. Tako je to i propalo. Zato kod nas nema pravoga kluba, sve je na razini amaterizma, uglavnom se radi samo s mlađim kategorijama, a i oni, ako želite da uspiju, moraju otići u Sloveniju ili dalje, ovdje nemaju uvjete. Profesionalni klubovi iz inozemstva svome podmlatku osiguravaju bicikle. Oni su za hrvatske prilike skupi, početni stoji najmanje tisuću eura. A gdje su tu putovanja, smještaj… Rekreativni biciklizam se razvija, ali ne vidim na pomolu ozbiljnu ekipu, a potencijal je dobar. Nas nekoliko Hrvata, vidite, bez problema pariramo velesilama s tisućama profesionalaca – kaže.
Zbog toga nam ni reprezentacija nije na biciklističkoj karti svijeta. Ona postoji, no profesionalcima su prioritet klubovi, kalendari su “prebukirani”, te se za reprezentaciju nastupa samo na svjetskom prvenstvu.
I Krka i Plitvice su za Eurosport
Stoga, sve dok sponzori ne prepoznaju i biciklizam, Hrvati će i dalje ludovati uglavnom za nogometom i - propuštati još jednu sjajnu priliku za promociju svojih ljepota! Naime, 2007. održana je Utrka kroz Hrvatsku, 10 dana od Osijeka do Dubrovnika, ali i to je propalo. Stoga možemo biti sigurni tek da će milijuni svjetskih zaljubljenika u ovaj vrijedni sport i dalje na Eurosportu i drugim TV kanalima pratiti etape uz toskansku rijeku Arno, moćne vrhove Pireneja ili vinorodnu pokrajinu Champagne, a nikako Plitvice, Krku ili Makarsku rivijeru.