Vatikan žmirio na bijeg ustaša kako bi izbjegli Titove sudnice

Vatikan nije htio da zločinci iz Drugog svjetskog rata izbjegnu “nepristrani međunarodni sud, već je opravdano mislio otrgnuti ih od jugoslavenskih montiranih procesa, odnosno Titove vlasti, koja si je uzimala pravo nad procesima u nadležnosti Nürnberškog suda koji su utemeljili Ujedinjeni narodi”, piše u svojoj knjizi The Vatican Files Matteo Luigi Napolitano, profesor povijesti i međunarodnih odnosa sveučilišta “G. Marconi” u Rimu. Prema mišljenju Svete Stolice, međunarodni je sud davao veća jamstva za pravednost procesa od “narodnog suda” komunista.

Napolitano piše o tzv. šutnji pape Pija XII. o nacističkom progonu Židova te o prebacivanju nacističkih zločinaca i njihovih kolaboracionista neposredno poslije Drugog svjetskog rata iz Europe u Južnu Ameriku. Premda je dokazano da su mnogi Židovi spašeni od nacističkih progona tako što su bili skrivani u samostanima i crkvenim ustanovama, povjesničari tvrde kako je to učinjeno bez znanja Pija XII. A kada se govori o bijegu nacista, ti isti povjesničari drže da im je u tome pomogao Vatikan.

Proganjali katolike

Knjiga The Vatican Files, koja je upravo stigla u knjižare, govori o diplomaciji Crkve na osnovi arhivskog materijala koji je izučavao profesor Napolitano. Jedno poglavlje posvećeno je Ratlinesu i navodnom sudjelovanju Vatikana u operaciji Odessa, organiziranoj poslije Drugog svjetskog rata, kojom je nacističkim zločincima omogućen bijeg iz Europe. Čudno je da bi Vatikan, ocjenjuje Napolitano, kao “zajednica institucija” mogao imati neku ulogu u omogućavanju bijega ratnim zločincima. Ne smije se zaboraviti, naglašava Napolitano, da su upravo nacisti progonili katoličke svećenike i ograničavali vjersku slobodu Katoličkoj crkvi. “Poznati slučaj odnosi se na franjevačkog oca Krunoslava Draganovića i Hrvatski zavod u Rimu, koji su bili središtem operacija spašavanja ustaških zločinaca”, piše Napolitano i objašnjava kako pritom Vatikan “nije uopće mislio otrgnuti ratne zločince nepristranom sudu kakav je bio međunarodni. Samo je mislio, i to s pravom, kako ih otrgnuti od jugoslavenskih montiranih procesa, odnosno Titove vlasti, koja si je uzimala pravo nad procesima u nadležnosti Nürnberškog suda koji su utemeljili Ujedinjeni narodi”. Napolitano piše kako to što Vatikan nije bio izravno uključen ne znači da nije bilo neke katoličke ustanove koja nije omogućavala bijeg nacistima. Sumnja se da su u takvim operacijama sudjelovali Papinska komisiju za pomoć, zavod Santa Maria dell’Anima te Zavod sv. Jeronima. U zavodu Santa Maria dell’Anima bio je austrijski biskup Alois Hudal, poznat kao pronacist.

Papa i antikomunizam

Ovlasti nad te tri ustanove potom je preuzelo vatikansko državno tajništvo i “maknulo” odgovorne upravitelje, među kojima mons. Hudala i oca Draganovića.

Napolitano ističe da dokumenti “nepobitno svjedoče kako su Hudal i Draganović odgovorni za bijeg nacista i pronacista u Argentinu” te da su obojica bili nepovjerljivi prema Vatikanu jer su bili uvjereni da je postao “rob” američkog kapitalizma i boljševizma. Napolitano naglašava kako se iz dokumenata ne vidi “nikakav trag izravne odgovornosti Svete Stolice u tzv. operaciji Odessa”. Za tu operaciju pokušalo se papu Pija XII. proglasiti odgovornim upotrebljavajući oružje njegova antikomunizma. No, njegov antikomunizam nije bio onaj koji je imao nacifašizam, već je bio, možda, bliži američkom modelu, koji je upoznao tijekom svoga boravka u SAD-u.