Potmulo tutnjanje tenkova koji su se prije točno trideset godina povlačili preko mosta koji je predstavljao granicu između Afganistana i tadašnjeg Sovjetskog Saveza označilo je završetak jedne od najkrvavijih i bezuspješnih avantura Moskve. Toliko bezuspješne da je nazivana “ruskim Vijetnamom”. Tijekom devet godina, koliko se intervencija protegla, živote u afganistanskim gudurama izgubilo je oko 14 i pol tisuća sovjetskih vojnika, dok ih je pedesetak tisuća ranjeno. Rat se vodio između sovjetskih vojnika i regularne afganistanske vojske pod kontrolom prosovjetski nastrojenog predsjednika Najibullaha s jedne i mudžahedina s druge strane. Poginulo je oko 75 tisuća mudžahedina, a broj afganistanskih civilnih žrtava gotovo je nevjerojatan. Računa se da ih je poginulo između 500 tisuća i dva milijuna. Tome treba dodati i oko sedam milijuna izbjeglih i prognanih Afganistanaca.
Užasna okrutnost
Sukob u Afganistanu na neki način je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljao ono što danas predstavlja rat u Siriji. Svojevrsnu udaljenu bojišnicu na kojoj snage odmjeravaju Istok i Zapad, odnosno Rusija i SAD, koji je djelovao ne s trupama na terenu, već preko svojih saveznika, mudžahedina koje su specijalne američke postrojbe i agenti CIA-e obučavali na terenu, ali i opremali sofisticiranim oružjem.
Početak sovjetske intervencije, odnosno okupacije Afganistana bio je uvjetovan s nekoliko geopolitičkih promjena koje su u to vrijeme zaprijetile promjenom odnosa snaga u središnjoj Aziji. Kako je samo nekoliko mjeseci prije ulaska sovjetskih trupa u Afganistan u Iranu ajatolah Homeini svrgnuo šaha Rezu Pahlavija u veljači 1979., SAD je izgubio bitnog saveznika na Bliskom istoku. Moskva je bila uvjerena da će zbog gubitka Irana SAD pokušati osvojiti utjecaj u Afganistanu da bi pozicionirao svoje postrojbe i baze blizu tadašnjih sovjetskih republika u središnjoj Aziji. Nadalje, u isto su vrijeme Egipat i Izrael potpisali mirovni sporazum u Camp Davidu, što je Moskva protumačila kao gubitak saveznika Egipta koji je potpuno pao pod utjecaj Izraela i Zapada. Upravo zbog toga krajem 1979. komunističko vodstvo u Moskvi procijenilo je da mora zaštititi svoje interese u tom dijelu svijeta.
Ministar Krstičević u Afganistanu:
Vlast u Afganistanu već su neko vrijeme držali komunisti, od puča kojim su 1978. postavili Nur Muhammada Tarakija na čelo zemlje. Afganistanska komunistička partija inicirala je nakon toga cijeli niz nepopularnih poteza poput oduzimanja zemlje plemenskim vođama i njezine podjele poljoprivrednicima i pokušaj uspostave kombinata, što je za Afganistance predstavljalo svetogrđe. Ujedno, afganistanska Partija uvela je i vrlo represivan sustav tajne policije koja se krvavo obračunavala sa svim neistomišljenicima. Sve to dovelo je zemlju na rub ustanka, a kako bi zaštitio svoje “geopolitičko dvorište”, Brežnjev je naložio intervenciju. Sovjetske trupe ušle su 24. prosinca 1979. u Afganistan, prodrle do Kabula i smaknule tadašnje vodstvo afganistanskog KP-a postavivši na čelo zemlje Sovjetima odanog Babraka Karmala.
Ova brza akcija, u kojoj je u Afganistan u manje od mjesec dana premješteno više od 100.000 sovjetskih vojnika, izazvala je konsternaciju Zapada. Gotovo panično SAD je vidio ovaj potez kao plan Moskve da potpuno promjeni geopolitičke odnose u središnjoj Aziji i počeo je gotovo odmah s političkim, ali i vojnim potezima. Uveden je cijeli niz sankcija, između ostalog i bojkot Olimpijskih igara koje su se 1980. održavale u Moskvi.
No znatno je bitnija vojna komponenta odgovora koju je Washington počeo provoditi. Okupili su mudžahedine na terenu, počeli s njihovom vojnom obukom i opremanjem za gerilski rat koji je krenuo već nakon nekoliko mjeseci. Strategija je bila vrlo učinkovita. Mudžahedini su izbjegavali gradove koje su Sovjeti i afganistanska vojska čvrsto držali, ali su zato presijecali prometnice i kontrolirali ruralne dijelove zemlje onemogućavajući komunikaciju između pojedinih dijelova zemlje. U određenim trenucima mudžahedini su kontrolirali i do 80 posto površine Afganistana.
Rat se sve više i više zaoštravao, a žrtve su padale na sve strane. S jedne strane Sovjeti su, vidjevši kamo sve to vodi, počeli zračnim udarima uništavati cijela sela kako bi mudžahedinima uklonili moguće baze. S druge pak strane mudžahedini su znatno intenzivirali napade koje su izvodili u malim grupama.
– Posebno su često koristili snajpere. Nekoliko nas sjedilo bi vani, negdje na položaju, ne očekujući bilo kakav problem, razgovarali bismo i u jednom trenutku netko od mojih kolega samo bi se srušio s rupom od metka na čelu – prisjetio se ovih dana taktike mudžahedina Sergej Barisov, bivši pripadnik sovjetskih invazijskih postrojbi. Ujedno, mudžahedini su počeli prenositi rat i na područje tadašnjeg SSSR-a upadajući povremeno na sovjetsko područje preko granice s Afganistanom gdje bi pobili i razorili cijela sela. Pri tome su pokazali užasnu okrutnost jer su ubijeni civili prije smaknuća obično bili mučeni vađenjem očiju ili odsijecanjem udova.
Izgubljenih 20 godina
Samo nekoliko godina po ulasku u Afganistan Moskvi je postalo jasno da vodi rat koji ne može dobiti. Značajnijih pomaka na terenu nije bilo niti su mogli čvršće ovladati pojedinim područjima Afganistana, dok su broj mudžahedina, njihova opremljenost i razina obuke neprestano rasli, za što se brinula američka CIA. Ujedno, među stanovnicima SSSR-a već je neko vrijeme vladalo veliko nezadovoljstvo sukobom u kojemu su gubili djecu. Dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo SSSR-a 1985. počelo se s razradom strategije povlačenja iz Afganistana. Plan je bio ojačati afganistansku vojsku i vlast predsjednika Najibullaha, koji je zamijenio Babraka Karmala na čelu zemlje, te polako izvući sovjetske postrojbe.
Trebalo im je malo više od tri godine za realizaciju ovog plana. Posljednji sovjetski tenkovi povukli su se kopnenim putem iz zemlje 15. veljače 1989. Pri tome su sovjetske kolone koje su se kretale prema sjevernoj granici neprestano bile na udaru mudžahedina pa je samo pri povlačenju poginulo više od sedam stotina sovjetskih vojnika. Odlaskom i posljednje sovjetske postrojbe mudžahedini i talibani intenzivirali su napade na afganistansku vojsku i konačno ovladali zemljom 1992. Najibullah je ubijen, a njegovo mrtvo tijelo vukli su vozilom po Kabulu.
Danas, tri desetljeća po okončanju intervencije, prosječan Rus ima znatno bolje mišljenje o vojnoj intervenciji u Afganistanu nego krajem osamdesetih. Opće je uvjerenje da je invazija bila ispravna odluka kojom je Moskva pokazala da neće dozvoliti da SAD radi što god žele diljem svijeta, baš kao što to Moskva sada pokazuje u Siriji.
Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća i period prije invazije bio je posljednji period relativnog mira u toj zemlji koja se već 40 godina nalazi u ratnom stanju. Samo već 20 godina ulogu koju su Sovjeti imali osamdesetih sada imaju SAD i zapadni saveznici. SAD sada traži strategiju za izlazak iz Afganistana i pregovara s talibanima, istim onima koje su najprije obučili da ratuju protiv Sovjeta, a s kojima su sami u ratu već gotovo 20 godina.
Pogledajte video o vojnom avionu F-35:
Hrvatska drzava trosi ogromna financijska sredstva za putesestvije hrvatskih vojnika po cijelom svijetu....sve se to olako shvaca...sto radi hrvat vojnik u afganistanu....osim da se ispune zahtjevi nalogodavca iz vasingtona koji nam ne zeli ni vize ukinuti....sto misle o nama ama bas nista...mi smo samo pijuni...